Beogradski pisac Marko Srdanović nedavno se oglasio novim romanom. Riječ je o djelu pod nazivom "Probuđeni", a u kojem pisac istražuje granice između stvarnog i izmišljenog kroz lik advokata Žarka Marjanovića, koji piše svoj roman ili barem misli da ga piše, sanja, halucinira ili možda boluje od šizofrenije. Jasna granica se gubi tako da čitalac, a ni on sam nije siguran ko je stvaran lik a ko izmaštan...
• Šta je bio Vaš osnovni motiv i podsticaj da napišete ovu knjigu?
– Pošto sam prvi roman napisao prije dvije i po godine, znao sam da naredni roman želim da napišem o čovjeku koji piše roman sasvim iznenada, kao što sam to i ja učinio. E, sad, u ovom trenutku je motiv jedan sudar koji sam doživio ili nisam. Naime, malo je falilo da dođe do sudara između mene i tog drugog vozila koje mi je nevjerovatnom brzinom išlo u susret. To je trenutak koji te u životu otrijezni, probudi i natjera da ne gledaš više ništa crno, već da kreneš da radiš ono što voliš, da stvaraš, da pišeš. Tako sam svoj prvi roman napisao za samo tri nedjelje. Imao je dvadeset i jedno poglavlje. Pisao sam ga po cio dan, a inspiracije je bilo napretek.
• Jedna od ključnih tema Vašeg romana je veoma bolna, tema koja se tiče velikog broja roditelja kojima su ukrali djecu nakon samog rođenja.
– Budući da je ovaj roman u neku ruku i nastavak mog prvog romana "Ništa ovo ne valja", gdje sam načeo ovu temu, a riječ je o temi koju niko u književnosti nije razmatrao i tretirao. To je, pak, nešto što se dešavalo na naše oči. Ipak, ostao sam u domenu fikcije. Nisam se bavio prije pisanja nekim konkretnim istraživanjima, premda sam imao kontakte i mogućnosti za to. Ovo je bila prosto fikcija. Na žalost, u praksi nije bilo riješenih slučajeva, dok se u mojoj knjizi jedan od njih razrješava. Mnogo je bolnih tema poput ove koja se tiče ukradenih beba, a o kojima se ćuti. Treba govoriti na ove teme jer je ćutnja ono što nam je najmanje potrebno u ovom trenutku.
• Nostalgija za ljetom, za lijepim ljetnim uspomenama iz mladosti, kao i u prethodnom romanu opsjedaju Vašeg glavnog junaka koji, čak i dok je u komi, sanja te trenutke provedene na moru sa prijateljima. Da li je ovdje riječ o nostalgiji ili je u pitanju nešto mnogo ozbiljnije?
– Postavlja se pitanje da li on halucinira ili sanja ili izmišlja. San počinje tako što on odlazi na ljetovanje na kojem je već bio dok u drugom dijelu tog sna, zapravo stanja kome on sanja da svi ti njegovi prijatelji iz bivših jugoslovenskih republika dolaze da ga posjete. Konačno, opisujući stanje kome svom glavnom junaku postavljam pitanje da li je to samo njegova ili je to koma čitavog našeg društva, i da li će ovo društvo ako ustane iz kome moći da otvori oči i da ustane, i da li će imati hrabrosti da se probudi? Čini mi se da je društvo u kojem živimo prilično uspavano i da mu je potreban neki sudar, pad, kako bi na kraju moglo da ustane.
• Roman "Probuđeni" kao i prethodni nosi snažan lični pečat. U kojoj mjeri ste prisutni u romanu?
– U manjoj mjeri nego u prvoj knjizi. Mislim da sam u prvom romanu u neku ruku predstavio sebe i doživljaje koje sam proživio, a ovdje uglavnom dominira fikcija. Ovaj roman ima veze sa prvim mojim romanom, ali se može čitati potpuno odvojeno. Jedan posve lični odnos glavnog junaka sa ženskim likom iz prvog romana prelio se i na drugi i pitanje je šta će se između njih dvoje dogoditi do kraja. Tako da mogu da kažem sasvim iskreno da postoji dosta toga ličnog. Kada pišete roman, vrlo je teško razlučiti stvarnost koja se dešava i onoga što želite da napišete.
• Možemo li da kažemo da se Vaš roman "Probuđeni" može čitati i kao roman u romanu?
– Da. Sam žanr romana je teško odrediti i ja to ostavljam teoretičarima i kritičarima. Imamo tu i elemente psihološkog trilera, detektivskog romana, ali i satiru društvene stvarnosti. Mada je naša stvarnost takva da ni najmaštovitiji pisci ne bi mogli da je izmisle. Obuhvatio sam više žanrova i to se dogodilo posve prirodno.
• Ima pisaca, premda u malom broju, koji mogu da žive samo od svog pisanja. Vi spadate u red onih koji imaju svakodnevne radne obaveze. Radite kao pravnik i to puno radno vrijeme. Kada pišete, uspijevate li nekako da se otrgnete od stvarnosti, da odvojite vrijeme samo za pisanje?
– Svjestan sam svih manjkavosti ovog romana. Znao sam da u njemu nema mnogo metafora. Ali, ono što je važno, apsolutno sam i bespogovorno pratio momente inspiracije. Jednostavno, kada inspiracija dođe moram da pišem, pa čak i na svom redovnom poslu. Kolege su mi izlazile u susret. Dešavalo se da pišem i tokom radnog vremena, pa i da vrlo često noću spavam samo po par sati sve dok roman ne završim. Bilo je naporno, ali, mislim da je vrijedelo.
• Koji pisci su Vam bili uzor, na kojim knjigama ste stasavali kao pisac?
– U jednom trenutku bio je to Miodrag Majić, takođe pravnik po struci, koji je iskoristio u najboljem smislu te riječi svoje profesionalno iskustvo i napisao odlične knjige. To me je ohrabrilo da i sam počnem da pišem. Trudio sam se i trudim se da imam svoj lični pečat. Od klasika, to je svakako Meša Selimović. Kada pišem, želim da napišem nešto što bih i sam pročitao.
• Vaš novi roman je već uveliko krenuo put knjižara i biblioteka, put čitalaca. Postoji li neka nova tema koja Vas trenutno okupira?
– Temu sam već na neki način razradio u prethodnim knjigama, a to je apsurd društva u kojem živimo, a živimo neku vrstu kome u kojoj se nalazimo. Mi živimo neke živote i stvaramo iluziju reda koji nije red nego nered. Ne govorim samo o našem okruženju, mislim da se taj nered odvija na globalnom nivou. Postavlja se naravno pitanje da li je bezbjedno da o ovome pišem. Ja mislim da jeste, jer niišta nije nebezbjednije od toga da ćutimo. I kroz svoj prvi i kroz drugi roman sam želio da slomim taj zid ćutanja.
• Da li otud dolazi i snažna simbolika koju nosi Vaš roman "Probuđeni"?
– Sam naziv romana se nametnuo na kraju. Dugo sam razmišljao o naslovu i shvatio da je to najadekvatniji mogući naslov. Sve vrijeme sam se pitao dok sam radio na njemu da li je potrebno i društvu i pojedincu neki sudar, udarac, pad da bi se probudio. Mislim da i pojedinac i društvo tek pred nekom snažnom turbulencijom počinju da se bude.
