Podgorička publika početkom ljeta (17.6 - 17.7) imala je priliku da u galeriji "Art" podgoričkih Muzeja i galerija pogleda samostalnu izložbu "Cor cordium" beogradske likovne umjetnice Nađe Stamenović. Ono što je ovu postavku karakterisalo jeste svojevrsna uznemirenost pred dihotomijom između nečeg bezazlenog, naivnog i nevinog, kako nas najčešće kao djecu uče, a iskazanog u motivu zeca, i "realnosti", odnosno načina na koji se tretira jedna tako (najčešće) benigna pojava kao što je lik - tijelo zeca. Pritom, i jer su u taj motiv "utisnuta" za čitanje njegova mnoga simbolička, mitska i religijska (sakralna i spiritualna) značenja, a koja se osvješćuju kako "odrastate", odnosno dok šetate galerijskim prostorom. Naročito kroz "razgovor" s radovima Stamenovićeve na kojima se umjetnica koristi zapadnohrišćanskom ikonografijom, i to onom svojstvenom Latinskoj Americi, pritom aludirajući na pitanja ljubavi, žrtve i samožrtve. A, sve to "upakovano" pod naziv "Cor cordium", koji, kako nam je rekla Stamenović, znači u prevodu "Srce nad srcima".
Kustoskinja ove izložbe Aleksandra Buturović to je formulisala na sljedeći način:
– Svoje intencije i vizualne poruke autorka implementira kroz nama poznate pojmove i reinterpretacije univerzalnih simbola, koje vješto preoblikuje u kontaraverzne i sugestivne sadržaje što se odražava na višeslojno iskustvo publike. Istaknuta djela u galeriji "Art" formiraju se kao intrigantni tablo komodifikacije i nedužnosti kroz gestove koji prikazane elemente čine zatočenim i izloženim, gradeći napetost između forme i sadržaja, sintetišući potresnu interpretaciju haotične dobi u kojoj živimo - zapisala je Butorović.
• Neki od radova, na kojima koristite motiv srca, uveliko asociraju na rimokatolički kult "Srca Isusovog" i "Srca Marijinog".
– Koristila sam razne elemente, asocijativno i iz katoličke ikonografije, i to prosto jer mi je interesantno i jer mi se vizualno dopalo. Ako ste primijetili, koristila sam i motive tetovaža, neku asocijaciju na njih, pogotovo tetovaža koje postoje u ikonografiji katoličke Latinske Amerike. Tako da su više kao osnova bile te tetovaže i sve to što se primjenjuje, taj patos i taj simbol koji ljudi prepoznaju, recimo suze koje teku, a koje vrlo upečatljive i prepoznatljive i na tetovažama. Pošto radim realistično, nemate tu mnogo oko čega da se zbunite. Naravno, iza toga stoji veliko promišljanje i priča i koncept samog rada.
• Zeca ste ovdje prikazali na različite načine. Zec se u hrišćanstvu veže za vaskrsenje, ali, isto tako zec je i simbol seksualnosti. Iz kog ugla je Vama više bio interesantan?
– Zec inače ima jako puno značenja, i kada je moj rad u pitanju pokriva mnogo toga. U mom prethodnom ciklusu, koji je bio vezan za pitanja konzumerizma i potrošačkog društva u širem smislu, motiv je bio mrtav jelen. Sada sam se odlučila za zeca, odbacila sam sve ostalo, i ovaj zec se čak na neki način može posmatrati kao neka vrsta mog alter ega. Zec je zapravo pričao neku moju priču, moje doživljaje, a opet, sve je to nešto što zapravo mogu i drugi da prepoznaju i da se nađu u tome. Znači, introspekcija prije svega. Jer, ja uvijek polazim od sebe i od svog ličnog osjećaja, posmatranja, opservacije, a s druge strane, shvatam da je to nešto što svi proživljavaju i da nema čovjeka prosto koji to ne prolazi, i da je to normalno... Svako ima neku svoju pasiju. Život je sastavljen i od jednog i od drugog.
• Centralno mjesto zauzima i ova Vaša instalacija, na kojoj su zečevi okrenuti naglavačke, kao da su ih nekih lovci pohvatali, i skoro da iz njih samo što nije prokapala krv.
– Tako je, a krvi ima na nekim crtežima. Ti zečevi su bili dio prethodne "konzumerističke" priče, pa su se sada nadovezali i savršeno uklopili uz ovo što sam kasnije uradila.
• Znači, nevina lovina?
– Da. Svi smo mi lovina, samo je pitanje da li ćemo biti prije ili kasnije, i uvijek dođe na naplatu i jedno i drugo.
