Mala scena, Scena Studio Crnogorskog narodnog pozorišta preksinoć je tokom premijere komada "Gidionov čvor" bila ispunjena gotovo opipljivim jedinstvenim dahom publike i glumica Dubravke Drakić (Korin Fel, majka) i Kristine Obradović (Heder Klark, nastavnica). Scena kao kutija, a emocija i misli mnogo da naviru kao bujica i nakon odgledane predstave. Uostalom, i ne čudi. Jer, kako objasniti, na koji način, kojim argumentima, zašto jedan 12-godišnjak odluči da se ubije. Što to natjera tinejdžera da izvrši suicid. Da li je to samo priča o vršnjačkom nasilju, ili nasilju u društvu uopšte, opšteprisutnim nasilničkim modelima u realnim situacijama kao i u sajber prostoru. Možda i o nedostatku empatije, razumijevanja, o nedostacima obrazovnog sistema ili nefunkcionalnim porodicama? Ko je krivac, i gdje ga treba tražiti? Što učiniti da se takvo što ne ponovi? I taman kad pomislite da izlaz iz svega toga postoji, da može da se presječe čvor, majka i nastavnica, svaka za sebe, iako suočene s vlastitom odgovornošću u lancu tragedije, ostaju na početnoj poziciji.
Predstava dotiče goruće društvene teme, ali je ovo i duboko lična priča o dvije žene, kaže Dubravka Drakić, o tome kako one u ograničenom prostoru i vremenu, mogu da dođu jedna do druge.
– I taj trenutak kad se sudare te dvije sudbine, djeluje apsurdno. I uvijek smo pričali o tome da jedino što danas treba igrati jeste apsurd jer je sve drugo besmisleno. I svaki trenutak tog apsurda koji ne osjetimo, a mi ga i te kako živimo, sva ta priča o stradanju djece i što zapravo treba da se desi neka promjena, a mi znamo da se promjena nikako ne dešava, vodile su nas tome da sve što jeste suštinski važno jeste povezivanje ljudi. I to je jedino važno čemu treba da težimo, i zašto pozorište ima smisla, i zašto razgovori poslije predstave imaju smisla, i zašto trebamo da razgovaramo jedni s drugima, da se povezujemo. Jer, uprkos svemu, dok smo živi, potreba za drugim je iskonska - istakla je Drakić, razgovarajući s novinarima.
Istakla je posebno zadovoljsto igre sa Kristinom Obradović, kao i saradnje s ostatkom ekipe, naglašavajući da su smatrale potrebnim insistirati na autentičnosti i dokumentarizmu, glumeći slično filmskom izrazu. Kroz čitav komad provlači se i pitanje istine i laži, kaže Drakić.
– Postavlja se pitanje koliko mi težimo tome da naši odnosi budu iskreni, istiniti, i koliko nas blokiraju i male i velike laži, istine koje znamo ili kojih nismo svjesni, koliko smo zarobljeni i zapleteni u čvorovima. I tek kad se ti čvorovi raspletu ili presjeku, onda ostane ogoljena, jednostavna istina, a koja je najteža za progutati, ali je vrijedna - istakla je Drakić.
Komad je prema tekstu Džone Adamsa režirao Ivan Vanja Alač. Prevod i adaptaciju potpisuju Mila Jakšić Šajtinac i Uglješa Šajtinac, dramaturg je Stefan Bošković, scenografkinja Ivanka Vana Prelević, a kostimografkinja Gordana Bulatović. Za izbor muzike zadužen je reditelj Alač, za dizajn tona Mladen Nikčević, a izvršna producentkinja je Nela Otašević.
Na kraju izvođenja, na tabli je "iscrtan" broj telefona nacionalne SOS linije za djecu i mlade 116 111.
