Baciti novo svjetlo na sopstvenu istoriju, otkriti nešto novo, demitologizovati neke uvriježene priče zvanične verzije prošlosti 19. i početka 20. vijeka, iznijeti na vidjelo ono što je dobro znano a opet iz nekog razloga (zvanično) prećutano, izazov je za svakog ko ima istraživački nerv i ko teži da se prikaže i druga strana priče, ona koja je u stvari istinita. A to je upravo učinio novinar i pisac Momčilo Petrović objavljujući najprije knjigu "Zanimljiva istorija Srba u 147 priča" (IK Laguna, 2021) i "Novih 147 priča iz zanimljive istorije Srba" (IK Laguna, 2022). I Petrović uspijeva u naumu da pruži slabije zastupljen, skoro zaboravljen pogled na ljude i događaje, na ono što je već postalo opšte mjesto istorije Srba. Pritom, ono što ove knjige odvaja od nekih sličnih publicističkih izdanja jeste utemeljenost i provjerenost činjenica koje se iznose, a koje svojim autoritetom potvrđuju i recenzenti ovih knjiga, istoričari dr Dejan Ristić i dr Čedomir Antić. Znači, štivo koje ne samo da je zanimljivo, već za onog ko ima sluha sobom nosi i edukativnu notu.
• Što Vas je pokrenulo za pisanje ovih priča? Koji je to bio "okidač", ko Vam je prvi ukazao da nije sve onako mislimo, odnosno kako nam je zvanično prezentovano u istoriji?
– Ne mogu, ni približno da odredim vrijeme, ima tome dviјe-tri decenije kad su mi do ruku došli "Zapisi starog Beograđanina" Koste N. Hristića, u kojima sam pročitao dijelove memoara njegovog oca Nikole, ministra unutrašnjih djela u vrijeme vladavine Mihaila Obrenovića. Nikola Hristić onako uzgred pominje da u sukobu na Čukur česmi 1862. godine, poslije kojeg je došlo do bombardovanja Beograda, Turci nisu ubili srpskog dјečaka, kako smo mi učili, nego da su mu samo razbili glavu testijom. A da je u svijet odaslata priča o smrtnom ishodu sukoba da bi se stekla simpatija Evrope za "našu stvar"... Mislim da je od ovog počelo moje zanimanje za naličje istorijskih događaja, ali proteklo je bilo još dosta vremena dok se nisam sistematski posvetio skupljanju zanimljiivh priča iz istorije Srba.
• Kako ste dolazili do nepoznate strane priča o istorijskim događajima i našim znamenitim istorijskim ličnostima? Da li su u pitanju bili arhivi, stare novine, spomenički zapisi...?
– Svuda po malo, i arhivi, i stare novine, i memoari... Ali do većine priča dolazio sam slučajno: prateći jednu, nailazio sam usput na druge... Tako sam, na primjer, sakupljao građu o prvom ljekaru u Srbiji, i u jednom zborniku radova sa naučnog kongresa naletio na članak o "šaronjanju", liječenju otvaranjem lobanje bolesnog. Ljudi koji su to umjeli da urade a da im pacijent ne umre živjeli su mahom u Crnoj Gori.
• Zašto su, po Vama, neki podaci o događajima i ljudima, uljepšavani, skrivani, a možda čak i falsifikovani? Kome je to trebalo, služilo? Da li je možda ponekad i bilo neophodno?
– Neke priče u mojoj knjizi su o događajima koji nisu presudno uticali na istorijske tokove, pa su prosto bili "ispušteni" iz ozbiljnih istorijskih knjiga. Ja sam se njima bavio jer poznavanje i takvih zbivanja doprinosi boljem razumijevanju prošlosti. Ali, neki su događaji i prosto prećutani. Istoriju, zna se, pišu pobjednici, a njima je odgovaralo da se, na primјer, o porazima srpske vojske, kao što su bili na Čokešini, u Prvom srpskom ustanku, ili na Čevrntiji, u Prvom svjetskom ratu, ne priča mnogo. Ima i zbivanja o kojima je do nas stigla iskrivljena slika, kao što je to slučaj o sramnom postupku liferanata koji su vojsci uoči 1914. isporučili dva miliona trulih opanaka, i na tome se obogatili... a poslije rata kupili sebi i oslobađajuće presude u procesima, i ugled, pa do danas važe za dične sinove srpskog naroda i uspješne privrednike.
• Da li ste pomislili da će ovakav Vaš pristup istoriji možda kod nekih krugova izazvati revolt? Da li ste možda htjeli da "dokažete" da iako istoriju pišu pobjednici, istina ipak nađe svoj put?
– Nisam, pišući ove knjige, imao namjeru ni ambiciju da mijenjam zvaničnu istoriju. Niti mislim da je to moguće uraditi. Previše su ukorijenjene predstave koje imamo, i previše čvrste neke obmane da bi pero moglo da im naudi. Ovo o čemu sam ja pisao znalo se i prije mene, pa nikom ništa... Prostije rečeno: neće istina na put! Ali, neka je u knjigama, kraj puta, možda nekog zainteresuje...
• Pisac pogovora (recenzent) Vaše knjige je istoričar Čedomir Antić. Kako je došlo do "sprege" zvanične istorijske nauke i nezvanične istorije? Kako ste ga "pridobili" da Vam napiše recenziju?
– Recenzent prve knjige je dr Dejan Ristić, a druge dr Čedomir Antić. Birao ih je izdavač Laguna, jer su, budući da iznosim manje poznate ili činjenice koje su u opreci sa zvaničnim, bili svjesni da bi ijedna netačnost u knjizi bacila sjenku sumnje na sve ostalo. I Ristiću i Antiću dugujem veliku zahvalnost na trudu i na primjedbama koje sam uvažio.
• Planirate li i treći nastavak, koji bi se bavio istorijom druge polovine 20. vijeka? Što bi tu po Vama bilo najzanimljivije... ako je išta uopšte dosadno u istoriji?
– Mislim da će se novijom istorijom na ovaj način baviti neki drugi. Ja sam temu iscrpio... Mada, u mojim knjigama ima i priča iz novije istorije. Recimo, o sveštenicima u partizanima. Ima fotografija na kojoj sanduk Pera Ćetkovića iznose njegov otac, zatim politički komesar, jedan istoriji nepoznati borac, i Savo Kovačević, a ispred njih je pop sa epitrahiljem, i kandilom. Zatim priča o ljubavi i ženidbi Peka Dapčevića, i kako je to uticalo na Đilasov odlazak s vlasti, pa nesrećna sudbina Titovog tjelohranitelja Boška Čolića koji je pred kraj života morao da potpiše da nikad nije vidio Tita...
Mislim da je najaktuelnija priča ona o parfemu "Vožd" koji je srpska kozmetička industrija izbacila na tržište u vrijeme političkog uspona Slobodana Miloševića. Mada to za nas starije i nije istorija, nego nešto što je bilo juče...
Ž. JANjUŠEVIĆ
