Hor Sv. novomučenika Stanka / -ŽELJKO ŠAPURIć/DAN
29/01/2025 u 19:31 h
DAN portal
Ž. Šapurić
DAN portal<br/>Ž. Šapurić
Preuzmite našu aplikaciju
Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
Pratite nas
i na WhatsUp kanalu
StoryEditor

Krulanović: Sveti Sava je začetnik naše književne misli

Praznik Svetog Save obilježen je noćas u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, Crkvenoj opštini Nikšić koje su u saradnji sa Opštinom organizovali akademiju u Nikšićkom pozorištu.

image

Otvorena humanitarna izložba radova nastalih na kaligrafskoj radionici

-ŽELJKO ŠAPURIć/DAN

Najprije je u foajeu Nikšićkog pozorišta otvorena postavka kaligrafskih radova posvećenih Svetom Savi, prvom srpskom arhiepiskopu i prosvetitelju. Izložba je humanitarnog karaktera, a radovi su djela polaznika kursa kaligrafije "Paunovo pero" koji su organizovali Crkvena opština Nikšić i Kaligrafska radionica "Paunovo pero".

U programu akademije su učestvovali Hor Svetog novomučenika Stanka, guslar Isak Simićević, grupa Vidovdanski poj, etno pojac Tijana Vučetić, orkestar Bogića Kecojevića, frulaš Radovan Suknović i Hor "Prepodobna mati Angelina".

O Svetom Savi je govorio književnik Radinko Krulanović koji je svoju besjedu (koju prenosimo integralno) naslovio "Ispovjedanje Svetom Savi":

"U trećoj knjizi o Carevima imamo zadivljujuću priču o proroku Iliji i njegovom susretu sa Bogom. Knjiga kaže:" Bi vjetar veliki i jak, koji brda razvaljivaše i stijene razlamaše, ali Gospod ne bi u vjetru. A posle vjetra, dođe zemljotres, ali Gospod ne bješe u zemljotresu. A posle zemljotresa dođe oganj, ali Gospod ne bješe u ognju. A posle ognja dođe glas tihi i tanani, u njemu bješe Gospod."

U životu jednog pisca ništa nije slučajno, reći će Danilo Kiš. Na tragu ove misli prisjećam se slučaja za koji više ne mogu tvrditi da je bio slučajan, a to je prvi susret sa Svetim Savom. U Župi nikšićkoj, ispod Kutskog brda u kamenoj plaštanici utisnute su stope Svetog Save, obijeljele i tvrde, kišom umivene i uzdignute ka nebu. Biće da je to tako zbog Svečevog ljestvičenja ka nebu. Slabo sam šta razumio, osim što sam zapamitio da je bio blagi povjetarac, koji, kao da me je dozivao, a na koji se nijesam osvrtao. Ali osjećaj da me neko zove kao da je zauvjek ostao.

image

Radinko Krulanović

-ŽELJKO ŠAPURIć/DAN

Mnogo godina nakon toga, obreo sam se po prvi put na Svetoj Gori. Obilazio Hilandar i u Kareji Svetu Hilandarsku keliju Preobraženja, Patericu. Po predanju, igumanski štap pričvršćen pored groba Sv. Save Osvećenog pašće kada se bude pojavio monah plemenitog roda koji će ga biti dostojan. Tako naš Sv. Sava dobi patericu i čudotvornu ikonu Bogorodice Mlekopitatelnice.

Stigli smo u sumrak i monah nas je pomalo prekorno primio Ne može biti kasno, progovori iz mene desni razbojnik sa krsta. Bilo je toplo sumračje i duboka vjera da je Sv. Sava lično odobrovoljio monaha.

Sjutradan smo stigli u Posnicu Sv. Save iz koje su nas prizvale neprestane molitve. Dočekao nas je monah Nikodim pjevajući sve vrijeme pjesme koje je znao, darivajući nas čašom vode, da nikad ne ožednimo, da bude po Hristovim riječima "koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka, nego voda koju ću mu dati postaće u njemu izvor vode koja teče u život večni."

Naučih tada da se Sv. Sava ne može upoznati iz knjiga, legendi, priča i pouka, već iz života, iz one kamene plaštanice, prakamenog glasa koji se nenametljivo otkriva onima koji hoće ne znanje o njemu, koliko život sa njim. Živi susret, zagrljaj, vjera tvrda, punoća.

Ovakav odnos cvjeta u ljubavi i iz ljubavi. Bez prisile i straha, iz najdubljeg osjećaja života, da je on tu među nama i samo nas čeka da mu pružimo ruku, zagrljaj, privolimo se njegovoj ljubavi koja pobjeđuje žeđ, prirodu i bol. Uvjerenost da je Sv. Sava među nama, da korača pored nas je ludost pred svijetom, ali dar za one koji Boga ljube.

A on je tako blagotvoran da u njemu nema ništa nasilno, hvalisavo, već samo jedno lijepo srdačno, toplo, tihano prisustvo. Nenametljivo do dubina da ge ne moramo ni osjetiti, da pored njega možemo i proći. Ne opterećuje nas sobom već nas prepušta tihom glasu da ga sami osjetimo, da dođemo sebi, sastavimo se sa sobom i da se kao bludni sin vratimo Ocu.

Svetosavlje se na taj način pokazuje kao život, odnos, živi odnos. Naš srpski narod je najviše pjevao o Marku Kraljeviću, a najviše imao pouka i priča o Sv. Savi. On je u našem narodu prisutan kao da je otrgnut iz Jevanđelja. Njegova hristolikost se ogleda kroz ličnosnu perspektivu. On je uzor na koji se ugledamo i ogledamo. Stoga i ne čudi mnoštvo priča o njemu, kroz koje nas je čuvao i očuvao. Ali, da je samo tako, on ne bi bio dovoljno živ. Mi živimo u njegovom liku, živom liku i pjesmi koja se ne da završiti.

image

Svetosavska akademija u Nikšićkom pozorištu

-ŽELJKO ŠAPURIć/DAN

Naša istorija nije samo istoriografija, ona je i poezija, ali poezija koja je uvijek veličala Tvorca. Iz poezije smo učili i učimo da postoji viši život, da je život pjesma, da je Bog najveći pjesnik, a da čovjek iz njegovog pjesničkog vrela uspjeva da zahvati po koju kapljicu. Zato su pjesnici vječito žedni, raspeti između božanskog i ljudskog. Božanskog jer su na izvoru vode žive, a ljudskog jer im nikad nije dosta. Naša epska i lirska poezija se izdigla iznad jer je potekla iz duše cijelog naroda. Ona je stradalni vapaj za višim! Stoga i nije čudo što ona traje i što se njen glas ne utišava. Ona i nije nastala da bi iskazivala ljudska osjećanja, koliko osjećanja koja bi da nadiđu ljudsko i budu zdjenac vode žive.

Sv. Sava je začetnik naše književne misli. On nas svemu uči, vjeri i poeziji, ali iskonskoj i istinskoj. Sve je u stvaralačkom erosu ili u agape, koji hoće da se opoezi. Ali ne bilo kako, nego kroz oboženje i opet kroz oboženje, gdje ćemo se vratiti praizvoru u kojem caruje ljubav.

Treba li napominjati koliko poetskog ima u žitiju Sv. Simeona?!

Sa Svetim Savom postajemo slovesni, svjesni sebe. Prije njega smo lutali orjentišući se kako smo znali. Sa njim stasavamo sa višim smislom da je zemaljsko za maleno carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka.

On nam je omogućio da se domislimo i izrazimo i kao ljudi i kao narod. Sva naša najdivnija lirska i epska poezija je vaskrsla iz njegovog srca, duše, iz njegovog sveprisutnog i nenametljivog glasa.

Sa njim smo dobili istoriju, državu, crkvu, prosvjetu, zadužbine.

Prije njega smo živjeli u predistoriji, čekajući da nam istorija bude krštena; u predržavno stanje, čekajući da nam država bude sa blagoslovom; u teškom sticanju crkvenosti, da bi kroz stradanje potvrdili Njegoša i stihove da je u krstu dobrodetelj; kroz prosvetu da se možemo prosvetliti samo kroz svetost i kroz naše divne zadužbine da bi mogli molitve uzdizati ka nebu.

U jednoj slobodnoj interpretaciji usudili bismo se reći da smo kao narod nastali na Savizmu, ni na Grčkoj ni na Rimu (iako uticaje ne možemo poreći) Taj stradalni kod se projavio kroz Njegoševe stihove:

"Težak vjenac, al je voće slatko!"

Voskresenja ne biva bez smrti."

Ko živi za ovaj život njemu je sve vremenito i kratko, a ko živi za život vječni njemu je sve blagovito i lako. Otkad je Preteči otkinuta glava čovječanstvo je obezglavljeno, otkad je Lazaru otkinuta glava, srpstvo je bez glave. Otkad su spaljene mošti Sv. Savi nad nama je tama počinula. U jauku čamimo i samo molitve naših svetih nam ne daju da u kam očajamo.

Neočekivano je, ali istinito. Samo smo bili veliki kad su nam kidali glave. Više smo vjerovali i okupljali se oko mrtvih nego živih. Sigurno, jer su vaskrsli i jer su na istinu.

Dobro bi bilo da se živi zapitaju jesu li živi?! Da nije svetih ne znam kako bi se ustanovilo da jesmo?!

Dok čekamo da provedri, dato nam je da živimo od vjere. Očekivati pravdu od života je vrtoglavi pad u beznađe. Stoga srpskom narodu nije ostalo ništa drugo do svjetlost vaskrsenja, poezija i svete zadužbine. Vjera, da ne pokleknemo; poezija, da ne utihnemo, a zadužbine da ne izgubimo nadu.

Sa Svetim Savom dobijamo život. Sa Nemanjićima, kako neko reče, zasijasmo kao meteori. Meteorski sjaj je priziv da se uzdignemo, iako smo "slabostima zemlji privezani".

Svjestan naših padova i uspona Sv. Sava nas uči da ja prava domovina nebo." Jer je ovaj život senka i san. Kad sav svet stečemo, onda se u grob selimo, gde su zajedno i carevi i ubogi".

Njegovo jedino oružje bio je krst, snaga govora i nadmoć svoje pojave, kako bi rekao Crnjanski. I to što je ispustio dušu u tuđini, je po Božijoj promisli jer ko je Božiji, on je iznad države, iznad svega, on je svih nas.

Vladika Nikolaj nam govori kako: "po jednom prastarom biblijskom proročanstvu, sveti ljudi biće poslednji i vrhovni ideal čovečanstva... Zatim nastavlja "da je on slučajno istakao neki niži ideal svom narodu, Sv. Sava bi davno prestao biti živa sila i stalan savremenik i saputnik narodni svih pokolenja srpskih".

Stoga, On je najveći jer je najviše i dao, dao, sebe cijelog. On nadmašuje svaku legendu, priču i pouku, on je onaj tihi tanani glas koji nas ne napušta već strpljivo čeka da ga čujemo. Da je on samo istorijska ličnost, priča ili pouka tražili bismo ga u instituima, knjigama.

On je večeras sa nama, evo ga pored svih nas!

Osvrnimo se, pogledajmo ispred, okrenimo se iza!

Eto ga, tu je!

Živ, da življi ne može biti!

Raduje se što smo ga vidjeli, čuli, da bi mogli vidjeti i čuti sebe, da bi se napili vode žive.

"Mnogo je velikih, no malo je svetih", reći će Vladika Nikolaj, a Leon Bloa će reći da postoji samo jedna tuga na svijetu, a to je ne biti svetitelj.

Stoga prinesimo molitvu Sv Savi:

Ugodniče i umolniče./ Bogonošče i Prinče./ Zaštitniče gora i cvjetova/ i ozlobljenog naroda svog./ Noga tvoja gdje je kročila/ zemlja se oplodila,/ a nebo zaiskrilo/ božanstvenim daškom./ Iz njega poteče ime Tvoje/ i zvijezda koja se po tebi zove./ Iz praha koji se nebom rasuo/ izmoli Kosovo, naše sveto/ i glave naše hude/ sastavi sa tijelom/ i žertveno polje/ obgrli dušom cijelom/ i budi život/ kojeg tamo nema./ Pričasniče krotki!/ Oče i Sine!/ Brate razbraćenih!/ Krstom i žezlom/ diobama na kraj stani./ Iskonom prozbori/ da seobe ne budu naš žalac/ i smrt kada dođe/ neka bude blaga/ nek ne budi travu koja spava/ i sve neka bude tiho/ da ne čuje niko/ kad tišina/ s Bogom razgovara.//

I kao što bi rekao Serdar Vukale iz Lažnog Šćepana malog: "Veseli se, prahu Nemanjića, Nemanjića i Grebeljanovića, jer će vaše krune zasijati kako jarko sunce na istoku... Združite se, gromi i potresi, zemlji srpskoj drugo lice dajte, e nečistom nogom okaljata".

Svetosavski živi narode na radost praznik i uskliknimo s ljubavlju, zauvijek!"

Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
Pratite nas
i na WhatsUp kanalu

Komentari (0)

Još nema objavljenih komentara

Ostavite svoj komentar

  1. Registrujte se ili prijavite na svoj nalog
19. februar 2025 16:47