Književnik Novica Đurić oglasio se nedavno novom knjigom. Ovaj put zbirkom poezije "Grad Gospoda i pčela" u izdanju podgoričkog "Unireksa". U knjizi se predstavlja svojim prepoznatljivim pjevom bez obzira da li je riječ o kraćim ili dužim pjesmama. Kao i uvijek dosad kombinuje Đurić teme preuzete iz realnosti, iz poznatog okruženja, govoreći o poznatim licima, o dječaku i starcu, onestvarujući ih udahnjujući im i ucrtavajući u njih i "oko njih" simbole religije, mita, predanja. Pritom, uvijek se trudeći da čitaocu omogući vizuelizaciju mišljenog i onog emocionalnog, pa potom sročenog u stihove i stavljenog na bjelinu papira.
Autorka recenzije za Đurićevu zbirku "Grad Gospoda i pčela" mr Marijana Zečević, u tekstu naslovljenom "Eklekticizam u zbirci pjesama `Grad Gospoda i pčela`" piše da zbirka postavlja krucijalno pitanje šta je zapravo umjetnost. Ujedno, zbirka i daje odgovor na to pitanje kojem je u cijelosti posvećena.
Ona ističe da "Đurić uspostavlja princip po kojem umjetnost nije samo medijum koji i osjećamo i proizvodimo preko naših čula, već i produkt intelektualnog iskustva kroz poznavanje umjetničkih tekovina i relikvija".
– Đurić pronalazi izvor najsavršenije intuitivnosti, upravo, u hramovima i hrišćanskoj arhitekturi, što je negdje i polazište za građu njegovog poetskog djela. Otuda, već, postojeći prostor i vrijeme spadaju u Đurićevu sferu ideja, gdje gradi zasebni svijet, od kojih svi koncentrični krugovi, koliko god da se prožimaju, egzistiraju kao zasebni svijet - navodi Zečević, dodajući da se posebna pažnja mora posvetiti i njegovim epistolarnim iskazima.
– Tako je kod Đurića pismo veza između prošlosti i sadašnjosti, misao koja prkosi zaboravu, um cijelog ljudskog roda, veza između ovozemaljskog i zagrobnog, veza između prijatelja, veza između sina i roditelja. Otuda i Đurićeva pjesma "Srce bez adrese", u kojoj je za razliku od Šopenhauera srce, a ne um jezgro cijelog roda - smatra Zečević.
Navodi i da je molitveni žanr tipičan za stvaralaštvo Novice Đurića prisutan i u ovoj zbirci, te da često te pjesme prožimaju i rodoljubivi elementi.
– Zbirka sublimira odnos teokratskog i svjetovnog, krvavog i raspjevanog, strašnog i nježnog, ovjekovječena i Isusom i masakrom, i ljubavlju i zlom, i Lenkom Dunđerski i Staljinom - piše Zečević, dodajući da su ikone i krst njegove stilske mandale.
Na kraju, navodi Zečević, da su Đurićeve pjesme Logos njegove duše, duša koja govori, personificirana i motivom crkve. "Stoga, Đurićeva epifanija leži u njemu kao vino u peharu", zaključuje ona.
