Tribina Crnogorske akademije nauka i umjetnosti ugostila je proslavljenog srpskog i jugoslovenskog režisera Gorana Markovića, profesora emeritusa na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Tema njegovog izlaganja bila je "Zajednički doživljaj dramske umjetnosti", a publiku je u predavanje uveo njegov kolega i prijatelj režiser Branko Baletić.
U kratkim crtama iznio je Baletić osnovne podatke iz biografije Markovića, autora više od 30 filmova, više knjiga, višestruko nagrađivanog režisera, ističući da se za Markovića može reći da je "savjest Srbije".
– Od prvog dana, od prvog filma koji je uradio Marković je bio kritički nastrojen. On je analizirao situaciju u društvu u kojem je živio. To je dovelo do toga da je morao, kao i neki drugi, da se povremeno sklanja iz Srbije. Ja sam svjedok tih događaja i divio sam se Goranovoj upornosti. Pritom, nije bio i nije djelovao kao član neke partije, nego uvijek u okviru građanskih pokreta. Dakle, bio je borac za građansku Srbiju. O tome govore i naslovi nekih filmova - rekao je Baletić, posebno apostrofirajući Markovićev dokumentarni film "Kordon" koji govori o protestima u Srbiji 1996/97. godine. Osvrnuo se Baletić i na negativne komenatre koji stižu na Markovićev račun s najviših državnih instanci u Srbiji, ističući da je njihovo dugogodišnje prijateljstvo obilježeno i njegovim poštovanjem prema Markoviću kao upornom borcu za demokratizaciju tog društva. Baletić je podsjetio i na Markovićev film "Variola vera", koji se može uzeti kao ogledni primjer kako Marković kroz simbol, kroz metaforu, alegoriju, kritikuje društvo, pa čak anticipira nadolazeće negativne pojave. Odnosno, kako je u toj zaraznoj bolesti oslikao nemoć društva da se efikasno bori s nadolazećim nacionalizmom, što je Marković i potvrdio. "Hrabrost, istrajnost i odbrana građanskih vrijednosti, to je ono što krasi Gorana Markovića", kazao je Baletić.
Marković je tokom predavanja podsjetio publiku da pozorište, pa i film posredno, uporište imaju u ritualu. Ali, napominje, za razliku od rituala koji uvijek ima stalni oblik, pozorište je promjenljivo, kao i njegova priča. S pričom je u vezi i ideja, oko koje se okuplja umjetnička ekipa, kao i publika. Pritom, Marković ističe da ideja nije samo krajnji produkt, već i razlog postojanja priče.
– Postoje stvari koje ne možemo osjetiti, shvatiti, prihvatiti, sve dok se ne odvoje od zbilje i dok ne postanu priča, izmišljotina ako hoćete - kaže Marković, napominjući da priče istovremeno otkrivaju i najveće istine o ljudskom bivanju. Pričajući, osvaja se i jedan drugi prostor koji nije realnost, a koji je često povezan sa snom. Jedinstvo priče i sna najbolje i najočiglednije je povezano upravo u filmu, ističe Marković. Jer, i kod jednog i kod drugog nijesu najbitnije riječi, već radnja, zbivanje, utisak, a koji se postiže promjenom ritma. I tu se ponovo javlja ideja, a koja diktira i gdje će recimo biti postavljena kamera, čineći film tako kolektivnom umjetnosti, gdje je reditelj samo jedan od aktera.
– Postoji samo zamisao (ideja) oko koje je okupljeno stotinjak ljudi, spremnih da tu ideju realizuju i ponude svijetu na uvid - rekao je Marković, dodajući da je uloga reditelja da uskladi različite energije, kao neko ko ima uvid u totalitet djela.
Na kraju tribine Marković je odgovarao na pitanja publike.
Коментари (0)
Оставите свој коментар