"Nije bilo uzaludno" naziv je knjige, autobiografije ljekara prof. dr Milovana Bojića, čije je ime neodvojivo vezano za Institut za kardiovaskularne bolesti Dedinje, jedne od najpriznatijih bolnica za srce u ovom dijelu svijeta. Kardiologa koji je na čelu ove ustanove doprinio da se u tada još zajedničkoj državi, Srbiji i Crnoj Gori, po prvi put pokrenu neke hirurške metode - operacije koje se dotad kod nas nijesu radile. Dr Bojić bio je i političar, ali i ljekar čiji su pacijenti bili neki poznati političari. To je u nekim krugovima izazivalo i podozrenje, pa je i optuživan. No, nakon 12 godina "sudanija", dr Bojić je izašao iz svega toga čak i bez kazne za pogrešno parkiranje.
O tom životnom mozaiku, koji je počeo da se formira u Lipovu kraj Kolašina, i koji je ujedno i šira slika jednog društva i države, govori i Bojićeva autobiografija "Nije bilo uzaludno".
Knjiga će biti predstavljena večeras, 18. juna, od 19 časova u podgoričkom Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja. Na promociji će večeras govoriti mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, akademik Slavenko Terzić, izdavač Manojlo Manjo Vukotić, književnik Bećir Vuković, dr Aleksandar Saša Radović, direktor Kliničkog centra Crne Gore, kao i autor. Odlomke iz knjige čitaće glumac Vojin Ćetković. Ujedno, bio je ovo i povod za razgovor s dr Bojićem.
• Zašto ste knjigu naslovili "Nije bilo uzaludno", i zašto ste se odlučili za formu autobiografije?
– Zbog vremena u kojem živimo, i zbog stalnog nedostatka vremena i velikih obaveza koje na poslu imam, i mog životnog projekta – Instituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje, autobiografija je u ovom momentu najbolja, najjednostavnija i najekonomičnija forma. Njome sam sklonio od zaborava ono što je sastavni dio mog života, pritom, ne zbog mene samog, nego zbog silnih ekipa i ljudi koji su sa mnom učestvovali u nekim velikim poduhvatima i koji se ne smiju nikako zaboraviti. Inače, kao čovjek koji je napunio 70 godina života, mislim i da je to vrijeme da se podvuku neke crte da se vidi šta ste u životu radili. A, moj život je imao mnogo zbivanja, uspona, padova, prekretnica, sudara, ali i mnogo velikih i važnih djela koja su posljedično ostavila mnogo dobra i ljudima i medicini, i trebala su biti zabilježena. Nisam ovu knjigu pisao da bih postao neki "nad – Milovan", nego da pokažem da sam jedan od nas, koji kroz život nije išao lako, a to što je radio treba da ima sud javnosti. Mnogi ljudi koji me poznaju mislim da će čitajući ovu knjigu saznati neke nepoznate detalje, doći do određenih informacija, ali vjerujem i pouka i poruka kako treba izdržati, i slobodno mogu da kažem, kako izgleda put koji vodi ka uspjehu.
• Znači, zaista s punim pravom možete da kažete – "nije bilo uzaludno"?
– Kada se sve posloži na neki stalak događaja, sjećanja na njih, onda je neumitna potvrda da ovih 43-44 godine radnog staža posvećenog medicini, ali i putu da budete u toj medicini neko i nešto, nije bilo uzaludno. Jer na tom putu je bilo toliko dobrih i korisnih stvari, prije svega kroz misiju profesije kojom se bavim, pozicije na kojima sam nalazio i koliko sam mogao da pomognem ljudima. U osnovi svega je dobrota prema pacijentu, čovjeku, jer je za mene pacijent uvijek bio i ostao svetinja. Uostalom, medicina i postoji zbog pacijenta i brigom za njega potvrđujemo da smo profesiju pravilno odabrali, ali i da je moramo stalno usavršavati. Oni koji pročitaju knjigu, vidjeće da je na sve to, kao i odabir medicine kao profesije, bio velik uticaj mojih roditelja, da im jedan od trojice sinova bude doktor, iako sam se ja tome silno opirao. No, oni su me uputili i na to da uvijek pomognem čovjeku u muci, patnji i nevolji i da se nikada ne ogrešim od bolesnika, da nikada ne naplatim nikakvu svoju uslugu mimo svoga redovnog posla koji postoji, da nikada ne unovčim muku pacijenata. I mogu ponosno da kažem da sam čovjek koji je taj zavjet ispunio do dana današnjeg i da ne postoji pacijent koji je mogao meni da da kovertu. Ne tražim da me neko proglasi za sveca koji hoda po zemlji, nego jednostavno to je moj usud, to je moj stav, nosio sam ga 70 godina, nosim ga dalje i to svi pacijenti znaju.
• Čime ste se rukovodili, što je bio Vaš životni moto?
– Da bi čovjek uspio, on mora da ima prijatelja. Da bi veoma uspio, on mora da ima neprijatelja. A saznanje da se veličina čovjekovog rada i uspjeha mjeri po broju neprijatelja učvrstila me u životnom stavu da neprijatelje treba njegovati jer su oni najvjerniji zapisničari naših uspjeha. Drugi moj životni moto je da ne treba mrziti jer mržnja najprije pojede onoga ko je emituje, nego treba izdržati, što bi Ivo Andrić rekao, sa osmijehom stjuardese koja zna da na avionu nešto nije u redu. Treba od ljudi koji su nepravilni glagoli izvlačiti maksimum. Treba ih okupljati za timski rad i prepoznavati u njima njihove unutarnje resurse kako bi rezultati kojima stremite bili uspješniji i obuhvatniji. U tom smislu sam ponosan na ono što sam uradio na Institutu Dedinje i sa onima koji su me voljeli i sa onima koji me nisu voljeli i koji su mogli da prepoznaju moju viziju i posvećenost radu. Uvijek sam sebi davao mnogo više zadataka nego drugima i dan-danas, kao i cijele svoje karijere, u 15 do 4 ja sam na poslu. Pustim pjesmu Cuneta Gojkovića "Zašto svićeš tako rano" jer je volim i već počinjem prve sastanke. Moj životni moto je, znači, čovjek, njegova muka i patnja, sa onom maksimom Tolstojevom - da ako osjećaš bol, znači da si živ, a ako osjećaš tuđu bol, znači da si čovjek.
• Koliko je Vama, kao naučniku i ljekaru, "dopušteno" da, pod znacima navoda, probleme srca sagledate iz jedne manje racionalne pozicije? Kakav je to zaista i osećaj brinuti i imati odgovornost o nečijem srcu, pa time i o životu?
– Volim da kažem da je ljudsko srce poseban, mitski organ i to je ono što kardiologiju možda izdvaja od posebnih disciplina. Ne može savremena nauka još uvijek da napravi takav organ sa toliko otkucaja, sa toliko automatizama u svome radu. Srce je poseban organ. Uostalom, i kada uđete u kafanu, svaka je pjesma "kardiološka", pa imate slomljeno srce, srce koje pati, u srcu svom te nosim itd. Ukoliko ne upoznamo svoje, ostaće nam nepoznato i tuđe srce. A mi svoje često zapustimo ili ne brinemo o njemu. Iako se često govorio i o duši, dno srca je ono koje pokreće naše emocije. Preko njega se mnoge stvari prelamaju i koliko bi sada trebalo napisati romana, knjiga o tome gdje se dodiruju savremena kardiologija, psihologija, koliko alegorija, metafora, pjesničkih sloboda u svemu tome stanuje. Ali ipak, srce je nešto plemenito, i ako vi kažete srce moje ili u srcu vašem, stanujete na dnu mog srca, znači vi ste na sigurnom i dobrom mjestu koje savremena kardiologija takođe prepoznaje i apsolutno ih izučava. Srce je organ koji veoma često i strada i najprije strada. Recimo, u Srbiji, ali mislim da ni moja Crna Gora ništa tu nije drugačija, 2019. godine od bolesti srca i krvnih sudova umrlo je 56.305 ljudi. Ako bi to raširili kao harmoniku, u jednom danu to je 151 čovjek. To je mnogo za najmnogoljudniju Indiju ili Kinu, a ne za Srbiju, kojoj demografska politika nije strana kojom se može pohvaliti.
• Šta je uvijek stajalo u Vašem srcu, što se nije iz njega moglo istrgnuti?
– Iz moga srca se nije mogla istrgnuti ljudska dobrota, to nesebično davanje. Nama je život dat i mi ćemo ga zaslužiti jedino ako ga damo. I ja mislim da ono što radimo za sebe odlazi s nama, a ono što uradimo za druge ostaje da živi, jer dva puta se umire. Druga smrt je biti zaboravljen. Zato ja mislim ako ja mogu da pomognem ljudima, ja ću uvijek da im pomognem pa i da razvijam u sebi neku čudesnu filozofiju bune i mirenja, neku sposobnost da razumijem druge ljude, makar oni to ne zasluživali. Nije kontraindikovano davati i činiti drugima dobro.
