Razvilo se crno vreme opadanja/ Nabujao šljam i razvrat i poroci/ Podigao se truli zadah propadanja/ Razvilo se crno vreme opadanja... bolno istiniti stihovi koje je prije više od vijeka zapisao veliki srpski pjesnik Vladislav Petković Dis i danas kao oštro sječivo otvaraju bolne rane svojom istinitošću. I to je ono što inspiriše Radoslava Raleta Milenkovića poznatog srpskog pozorišnog, filmskog i TV glumca, uglednog profesora i reditelja, da 39 godina maestralno igra čak 36 likova u monodrami "Naši dani" na koju su ga inspirisale Disove pjesme "Naši dani" i "Himna", i priče Radoja Domanovića "Stradija", "Danga" i "Mrtvo more".

I dok je to nekad, prije skoro četiri decenije, tačnije 1984. godine, bila samo alegorija o nekom vremenu Obrenovića, sada ima drugi smisao, kaže Milenković, koji je doživio ovacije na sceni Dodest, igrajući po 1.800 i neki put monodramu "Naši dani" na festivalu MAKADO.

• Gotovo četiri decenije publika gleda ovu monodramu koju ste izveli više od 1.800 puta, i smije se svome jadu. Koliko je monodrama drugačija od one premijerne, koju ste izveli 1984. godine?

– Različita je, mnogo toga je različito. Isti je tekst, ali svijet nije isti. Kad sam napravio predstavu 1984. tada je to bila satirična pripovijest o nekom vremenu Obrenovića i pašićevske Srbije, sa bošovskim i brojgelovskim grotesknim pretjerivanjem, to je bilo to. Međutim, tokom svih tih lomova od polovine osamdesetih do danas predstava poprima potpuno drugu energiju, smisao, sadržaj, jer se promijenio svijet iz koga dolazi publika i iz koga dolazim ja da igram. I sada sve što je u Domanovićevoj satiri savremeni trenutak, što je nama 100 godina kasnije bila nekakva satirična slika svijeta s početka 20. vijeka, odjednom je nama kao istina, jer mi živimo još gore. Domanović je čedan, predobronamjeran u svojim pogledima i razmatranjima. I strašno je to što svaka ekipa gadova, vlastohlepnih umobolnika, ništarija, moralnih nakaza koja je došla na vlast proteklih 39 godina, vapije da se upiše u Domanovića. I ja taman pomislim `kako ću, šta ću`, kad oni viču `i ja sam u Našim danima, nemoj da nas zaboraviš!`. Trudim se da svima izađem u susret i da ih sve odradim i poređam... Strašnije je nego kod Domanovića, ali se strašno trudim da ljudima pokažem kako žive, kakav je svijet, kakva nam je stvarnost.

• Da li Vam je ikad palo napamet da ovu monodramu prekinete da igrate, jer se nekad čini da ste prorok nekih strašno loših stvari o našem vremenu i nama samima?

– Ne, jer smatram da je jako važno da učinimo scenski stvarnim sve to što su Dis i Domanović napisali. Jako je važno da o tome govorimo, jer je to pitanje zdravlja, mentalne higijene. Ne samo ja i moja predstava, već svi mi govorimo o ovakvim stvarima u teatru. Pozorište je mitsko mjesto, pozorište kao čin je zapravo šamansko ritualno događanje, bez obzira što to više nije ni Sabalija, ni artoovsko, ali ono u suštini ima nešto mitsko... Ono što je mit u teoriji, ritual je u praksi i mi moramo tim ritualom da se pročistimo, bez obzira koliko se zabavljali. Ali, mi i ne znamo šta se nama sve dešava kad gledamo pozorište. Ono je osuđeno da govori istinu i osuđeno da postoji. Ono ne može da ne postoji. Mi možemo bez svega da živimo, ali bez istine ne možemo. Čovjek, kakav god da je - glup, nepismen, akademik, čobanin - on ne može bez istine. Istina je jedino što mi želimo. Ljubav je istina, pravda je istina... To su trenuci istine... Sreća, radost, to su trenuci istine. Samo to nam je bitno, to je život, a ono sve drugo je nevažno.

• Valjda su zato mnogi željeli, a i danas se mnogi trude, da nekako unište pozorište, ili barem ućutkaju?

– Naravno. Mislim da to nije ni toliko svjesna cenzura. Bilo je takvih momenata u istoriji kad se baš vodila bitka protiv pozorišne umjetnosti, a smatram da to sada nije to. Čak i katolička crkva, koja je dva milenijuma firma za svaki respekt, u mesojeđu i karnevalima, u instituciji "lude" koju ima, dozvoljava mnogo šta. Mora, jer nama u svijetu kojem živimo jedino je istina utjeha, jedino nam istina daje snagu. Sve drugo je prisila. Svaka vlast je prisila. Svaka religija je prisila. Mislim, ne možeš da prdneš kad te krste, moraš da budeš fin... Istina je najdublje u ljudskoj prirodi. Zato je pozorište prostor istine. Ono može bez jednog dinara. Ja ne moram ni ovu stolicu da imam. Jednom sam igrao pod mobilnim telefonima. Na otvorenom, ljudi su me sa 10 telefona osvijetlili... Podržao sam neki protest i nisu nam dali struju. Pa, grčko pozorište je igralo od svitanja do sumraka, cijela renesansa, kao i milenijumima ranije, pozorište je na svjetlu. Tek par stotina godina imamo neke dvorane. Da bi se desila razmjena između glumca i gledaoca nije potrebno ništa osim istine. Onaj koji će da govori istinu, da je učini uvjerljivom i ubjedljivom, i onaj koji ima želju da čuje istinu. A istinu, najdublju i najvažniju govore nam pjesnici. I mi igramo pjesnike i svi smo srećni. U nesrećnim, užasnim životima, mi smo u pozorištu srećni, jer govorimo istinu.

• I večeras se publika uvjerila da ste neumorni, što dokazuje i 1.800 i nešto igranja "Naših dana". Da li će za deset godina biti potrebe za ovom predstavom?

– Ne znamo mi šta će biti ni do jutra. Ne posmatram to tako... Volio bih da zauvijek živim, glumim, režiram. Ne znam ništa bolje od života. Život je genijalan, to je remek-djelo. Svakog trenutka može nešto da se desi. Ne dešava se, uglavnom, ali može. Ko zna šta ću otkriti do jutra, šta ću sanjati... Ako ne bude nas, siguran sam biće prirode. I da sve sj..u nuklearnom bombom, priroda će preživjeti...

S.ĆETKOVIĆ