"Čovjek provodi život razapet između varljivih svjetova: objektivnog i subjektivnog, spoljašnjeg i unutrašnjeg, duhovnog i materijalnog. Ti svjetovi su nepoznanice. Duhovni organ za tumačenje je svijest. Tumačiti znači stavljati smisao u pojave, pojmove, u živu i neživu materiju, osvješćivati, osvjetljavati suptilnom svjetlošću svijesti. Umjetnik je krijumčar te sumnjive robe u oba smjera, i putnik je bez pasoša", zapisao je slikar Radovan (NavodaR) Grujić, u kratkom tekstu kataloga koji prati njegovu samostalnu izložbu "Oko svijesti" u Perjaničkom domu Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. Izložba, čija je kustoskinja Marina Čelebić, može se pogledati do 20. aprila.
Postavku čine očigledno do juče odbačeni predmeti s buvljaka, koji "složeni" zajedno imaju novo značenje i novi život, zajedno sa štafelajem, bojama, četkicama, knjigama, biciklom, crtežima, koferom, sveskama, oslikanom stolicom. Na prvi pogled svi ti predmeti i nemaju mnogo zajedničkog, no, veže ih dvoznačni naslov "Oko svijesti", nagovještavajući nam jednako mogućost spoznaje, kao i nemogućnost dolaženja do konkluzije u svijetu, u kojem, kako kaže Grujić, sve gori, spolja i unutar čovjeka.
• "Oko svijesti". Pored osviještenih momenata, u čovjekovom životu postoje i stanja kao što su besvijest, nesvijest i ne svijest (nedostatak svijesti)...?
– Tačno, postoji i podsvijest, nadsvijest... to je komplikovan i neispitan prostor, potpuno taman, čovjek je ispitao sve oko sebe i manje više se uneredio u sve, i zato postoji osnovani strah ako se ovaj unutrašnji svijet dovoljno ispita da će se i on uništiti. Jer prvo što čovjek napravi kad nešto "baci u stvarnost", napravi oružje od njega.
• U odnosu na prošlu izložbu, očigledna je promjena, pa čak i u potezu četkicom.
– To mi je i bio cilj. U dugogodišnjem radu imam pravo da iznosim neka razmišljanja. Najodvratniji mi je period kada sam "prisiljen" da samog sebe citiram, da samog sebe kopiram, da ponavljam. S vremena na vrijeme pojavi se jedan divan osjećaj, za vrijeme tog slikarskog, samotnjačkog truda, povremeno se probudi osjećaj radosti, a koji je u mom svijetu najbliži stanju zaljubljenosti. I to dođe, a kad pođe, čovjek se onda vraća u svakodnevno sljepilo, u svakodnevnicu, i tako do sljedećeg susreta. I nema načina to na silu ili nekim metodom da proizvedeš. To dolazi samo i odlazi samo.
• Možemo li da kažemo da su Vaši crteži u odnosu na slike svojevrsni povratak stvarnosti, nekoj surovoj realnosti?
– Oni su odgovor na spoljašnji svijet koji je isto nepoznanica kao i unutrašnji svijet. Vidimo ovu površinu fotografsku, i neki naučnici se onda bave time što stoji iza stvari. Ali, to nije pitanje umjetnosti. Umjetnost treba da se bavi unutrašnjim čovjekom, kao što se i bavila kroz cijelu istoriju. Postoji i ta neobična veza, neprekinuta, između religija i umjetnosti, od nastanka su uvijek povezane, i možda i ovaj osjećaj koji pominjem, koji ne umijem da definišem, možda ima neke veze s religijskim doživljavanjem svijeta.
• Zato znači imate motive i nazive koji govore o mandalama, suncu, pleksusu...?
– Mandale - to je Jung, on mi je otvorio malo lobanju. A, tu vrstu radosti o kojoj pričam, a mislim da to svaki čovjek ima, i koju ja nalazim u slikanju i crtanju, kada to daje rezultate i kada se pojavi taj osjećaj, slično nešto mogu i čitanjem da postignem.
• Smijemo li reći da su skulpture koje ste prikazali svojevrsni kontrapunkt slikama i crtežima, a zbog sarkazma koji imaju?
– Poenta - rječnik koji koristim je jezik simbola. Rječnikom mogu da baratam, ali ne i jezikom simbola. Mogu da prepoznam simbol, ali da njime manipulišem, do toga još nisam došao. Polazim od sebe, pa ako to naiđe na odjek, onda je kao simbol uspio. Simbol je energetska mašina, budi emocije. To mi je cilj, a ne znam koliko sam to postigao.
Коментари (0)
Оставите свој коментар