U minuloj godini objavljene su tri nove knjige pjesnika Selimira Radulovića - zbirka poezije "Evo, anđela!" (u izdanju "Lagune"), knjiga razgovora s Milošem Jevtićem "To sam ja, Oče, moj" i knjiga sabranih pjesama "S kamenjem, Hristovim, belim" (obje u izdanju "Narodnog dela" iz Beograda). Ove knjige usredsređuju jedinstven pogled na pjesnički opus Selimira Radulovića, jednog od najznačajnijih savremenih srpskih pjesnika, čije je stvaralaštvo prepoznatljivo po dosljednom istraživanju religioznog iskustva i hrišćanskog pogleda na svijet. Prije dvije nedjelje, u Nižnjem Novgorodu, uručeno mu je izuzetno priznanje – Nagrada "Fjodor Mihajlovič Dostojevski".
• Bili ste u Moskvi i Nižnjem Novgorodu. Kako je protekao najneposredniji susret s piscem kojeg ste u brojnim tekstovima i intervjuima imenovali kao idealnu književnu mjeru?
– U djetinjstvu, na Cetinju, o tome sam već svjedočio, na uglu Ivanbegove i Mićunovićeve, ostala mi je duboko urezana u sjećanje jedna žuta, iskrzana knjiga, koju sam, kao četrnaestogodišnjak, ugledao u velikoj (jedinoj) spavaćoj sobi, kao sedmo dijete, u osmočlanoj porodici Andrije Savova Radulovića. Uzeo sam je iz znatiželje, jer sam dotad čitao samo bajke i epsku poeziju, uranjajući u nekoliko uvodnih rečenica. Narednih dva mjeseca nisam je ispuštao iz ruke. Toliko mi je trebalo vremena da se izborim s knjigom na čijim je koricama pisalo F. M. Dostojevski "Zločin i kazna". Četiri godine kasnije, po okončanju gimnazije, ošišao sam se do glave, da ne bih izlazio iz kuće, boreći se s dvadesetak (tek objavljenih) tomova prevoda autora s inicijalima FMD. Na drugoj godini studija, u Novom Sadu, jedna meni draga osoba, znajući za moja književna osjećanja, uradila mi je skulpturu, u prirodnoj veličini, s likom Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. I ta skulptura je, i danas, u mojoj dnevnoj sobi, s dodatkom – na glavu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog stavio sam izvornu crnogorsku kapu, sa četiri slova "S" (Samo sloga Srbina spasava), jer, u "Dnevniku pisca", u više navrata, govori o slovenskom (pravoslavnom) svejedinstvu. Sjećanja na te neuporedive mirise djetinjstva, sa zavodljivim naletom kiseonika, koji me je, očas, pretvarao u najzdravije dijete pod kapom nebeskom, uljepšali su moje kasno doba. Fjodor Mihajlovič Dostojevski veli da je "dijete koje se smije" rajska svjetlost, "otkrivanje budućnosti", u kojoj će čovjek postati "čist i prostodušan kao dijete". Njegovi junaci, Aljoša Karamazov i knez Miškin, dodaju da nema ništa "zdravije i korisnije" od sjećanja iz "roditeljske kuće", odnosno, da djeca, istinski, "liječe dušu čovjekovu".
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, kao jedan od rijetkih u istoriji civilizacije, koji je i "tražio i našao", zapisuje u "Dnevniku pisca" (1876) da je osnovni cilj Rusije sjedinjavanje svih "pravoslavnih plemena" u Hristovom duhu. I to je, po njemu, važnije od istočnog pitanja, pa i pitanja zaštite Slovena. Brigu za sudbinu istočnog hrišćanstva on vidi kao osnovnu ideju ruskog naroda i smisao njegovog služenja Hristu, kao i njegove žudnje za podvigom u ime Hrista. U ruskom narodu se, saglasno tome, učvrstilo shvatanje prema kojem Rusija jedino i živi da bi poslužila Hristu i da bi od nevjernika zaštitila cjelokupno vaseljensko pravoslavlje. Sve nas, naravno, hrabri i podiže svaki pogled Rusije k pravoslavnom Istoku, k istočnoj jedinorodnoj braći. I danas su ljekovite riječi Svetoga i Ravnoapostolnoga Nikolaja Srbskoga da je Rusija "glava sveta koji dolazi", odnosno, da Rusija nije samo "jedna evropska država", već i "čitav zasebni svet", kaogod i riječi, iz "Dnevnika pisca", da će "naša velika Rusija" reći svoju "novu zdravu reč", riječ koju "svet još nije čuo".
• I Vaša nova knjiga pod naslovom "Evo, anđela", suočava nas, iznova, kako kažete, s pitanjem svih pitanja, s pitanjem vjere.
– U pravu ste – težnja za Bogom je "srce srca ljudskoga" i dok ne riješi taj problem čovjek je ontološki nesposoban da riješi ma koji drugi problem. Vjera je, uistinu, pitanje svih pitanja. Sjetite se Avraama, Sare i Isaka, deteta starosti njihove. Slogan razočaranog filosofa da je Bog mrtav, bio je samo tačka jednog dužeg procesa razbogotvorenja, zatrovanog propagandnog jezika, koji se hoće kao emocionalno sazvučje bez sadržaja. Kad uđemo u polje zračenja Oca, našega, kad ne kidamo Njegovo vječno tkanje i nismo gluvi za Njegovu muziku, kad između Njega i nas ne biva ni vazduha, kad se vraćamo tišini izgubljenoj - eto rođenja u Hristu, preobraženja u Hristu i vaskrsenja u Hristu! U vinogorju, sjenovitom, u dolu, širokom, u travci, tek stasaloj, u nevinom otvaranju cvijeta, divnog, u vrtu, divnom, potoku, čistom, u poju, ptica, tihom, sred borika, malog, u kojem se ne gasi, lišće, u blistavom izlasku i zalasku sunca, ili kad nebo grli, zvucima, silnim, na tablicama, duše, naše – svuda su ljubavi krila i darovi milosti, Oca, našega.
• Sabrane pjesme, obima skoro hiljadu strana, usmjerile su pogled ka cjelini Vašeg pjevanja. Kako se suočavate s knjigom koja zasjenčuje čitav jedan pjesnički život?
– To je, rekao bih, istinska prilika da provjerim, kako veli apostol Pavle, da li sam "dobar rat ratovao", da li sam "sejao po kamenu", da li sam "uzalud trčao". Ako sam, svojom pjesmom, zasjenčio tek jedno istinsko slovo, koje je registrovala vaša duša, u kojem se sabira trajno, i neizmjenjivo, iako sićušan, nedostojan i neuk, bez vrline i znanja, smatraću da nisam (prostirući pred vas blaga svoja) svjedočio iz okova koji su me vukli nadole. Pjesma i vjera su jedina istinska istina savremenog svijeta. I jedna i druga su uzvišeni događaji duhovnog reda – otkrovenje u duši i srcu. One su oganj koji gori, svijetli i grije, uspostavljajući se, kao vjerodostojna mjera, u mračnom, studenom i površnom smerdjakovskom svijetu. Ako nije ustao Hrist onda je prazna vjera naša. Ako u pjesmi, našoj, nema Hrista, onda je prazna pjesma naša. Duša, naša, osjeća tiho lahorenje Hristovo, u svojim najdubljim dubinama, i jedino se u Njemu susreće s Njim. Kao što se s Njim susretao naš učitelj i naš mučitelj, sjetni prorok Evrope, jedinstvena figura svekolike hrišćanske civilizacije, kojoj se klanjam i ovoga časa. Njegova Svetost, patrijarh srpski Porfirije, ukazao je na uticaj monaške i svetootačke literature na moje pjesničko djelo. Na uticaj duhovne dubine (koja je nesamjerljiva) onih koji ništa nemaju, a sve posjeduju, tihih sinova zemlje, kojih svijet nije dostojan! Stoga je i primijetio da mi oni daruju posvećenje da razumijem, doživim i opjevam ono što su, škrti po formi, bogati po sadržaju, ostavili u nasljeđe hrišćanskom svijetu. Volio bih da se moja pjesma, kao tiho nedrenje duhovnog posredništva, prima kao neka vrsta lijeka za bol upuštenog savremenog čovjeka. U ovim godinama sam više sin ljubavi, manje sin gladi, sve dalji, kako bi rekao Migel de Unamuno, od slijepih ćelija sluha i gluve ćelije vida. Pjesnik se najbolje osjeća dok se, ljuljajući se uravnotežuje, na pokretnom i krhkom kamenu želje za besmrtnošću! Zahvalan sam Ocu, našem, što me, veoma rano, usmjerio ka svijetu mudrih, a ne ka svijetu učenih, i dao snage da, veoma rano, detektujem da je postmoderna mozgologija loša kopija pjesništva, kao što je i pedant loša kopija čovjeka. Pjesništvo je, kao i filosofija, neka vrsta iskupiteljskog aritmetičkog pesimizma. Onaj koji je tvrdio da je zdrav razum najbolja stvar na svijetu, koji je uživao u matematici, zbog očiglednosti njenih razloga (riječ je o Dekartu), klanjao se svijetu pjesme, jer je gorio da zasluži nebo, da bude više nego čovjek. Da se, naposljetku, bar jednom, zaljulja na pokretnom i krhkom kamenu želje za besmrtnošću. Imao je svijest o tome da nas jezik, obogaćen slikom, vraća u prvotno stanje – u stanje magije, jer i migoljave činjenice, ako su tragovi iskustva, premašuju domete krljuštatskog uma.
• Izašla je iz štampe Vaša druga knjiga razgovora s legendom srpskog novinarstva Milošem Jevtićem, koji je neumoran i u devedesetoj!
– Nova knjiga razgovora s Milošem Jevtićem upotpunjena je razgovorima koje smo vodili u posljednjih osam godina – o pjesništvu, savremenom čovjeku, savremenom svijetu. I o drugim temama (o novim knjigama, nagradama), o grijehu, kajanju… Možda je, stoga, umjesno, kao sjenčenje opšteg utiska, da ispričam anegdotu o istorijskom sporu vuka i magarca, povodom svepodrazumijevajućeg (metaforičkog) pitanja – koje je boje trava!? Nedavno sam je, u razgovoru s prijateljem, sa zadovoljstvom odslušao. Vuk je, naime, držeć' se zdravorazumskog stava, tvrdio da je boja trave, s njegovog, vučjeg, stanovišta, zelena, dok je magarac insistirao na plavoj boji, argumentujući to na svoj, uglađeno-magareći, način. Da bi ovjerio svoj neprekoračivi stav vuk je, samouvjereno, predložio da odu do lava, cara svih životinja, pa kako on kaže nek' bude tako. Magarac se, slijedeći svoj (magareći) smisao za toleranciju, saglasio. Nakon dva-tri dana, Njegovo Životinjsko Visočanstvo izašlo je u susret njihovom legitimnom zahtjevu. Saslušalo je, i jednog i drugog, presuđujući, očas, silan, poput vjetra koji probija vrhove drveća, da je magarac u pravu – i odmjerio vuku zatvorsku kaznu od mjesec dana! Kad je odslužio svoje, vuku đavo, u njegovoj vučjoj naravi nije dao mira, pa je tražio novi prijem. Car svih životinja ga je, blagodareći prirođenoj (životinjskoj!) prisnosti, iznova, očas, primio. Još u šoku, povodom (skandalozne) presude, upitao ga kako je moguće da presudi da trava nije zelena, odnosno, kako je moguće da on, stoga što je izgovorio nešto što je opšte poznata i opšte usvojena istina, bude proglašen krivim. I odrobija mjesec dana. Njegovo Životinjsko Visočanstvo je, smireno, s prestola, svemogućeg, odgovorilo – dobio si zasluženu zatvorsku kaznu, jer si razgovarao (i sporio) s magarcem! Ispovijedio sam ovu anegdotu, jer sam se, u minulih pet desetljeća, dok se svijet izvlačio iz čeljusti "veličanstvene gadosti", suočio s mnoštvenim tumačenjima bolesti komunizma. Prije izvjesnog vremena, na Svetoj Gori, u Hilandaru, nakon večernje, prelistavajući "Izabrana dela (I-V)" Ivana Aleksandroviča Iljina, dok je srce bilo na putu da zapjeva, registrovao sam ovakvo pojašnjenje – "centralizovano (dehumanizovano) bezumlje", ukršteno sa "zajedničkom (užasavajućom) nesigurnošću". Sjetio sam se, očas, koliko je iskušenja bilo neophodno proći da bi se došlo, od okova u kojima su bile naše noge, od volje nemoćne, duše poražene, od svijeta zjapeće praznine, do duhovnog ozdravljenja i pred Lice, Njegovo, stupiti iscijeljen i osviješten. Da bi se spoznalo da je sve, kako veli Karelin, u simbolu samoodričuće ljubavi, u krstu, te da je život, naš, zemaljski, onaj zrak sunca koji se hvata rukom i da se, dlan, kad se naslože prsti, pokazuje kao prazan.
Ponekad pomislim da, ljuljajući se, u zjapećo-zijajućoj kolijevci savremenog svijeta, u razgovoru s praunucima Eve, začetim od lijevog, savremenim Hegelovim i Marksovim magarcima, činim grijeh. Iz jednostavnog razloga – svi materijalisti prepoznaju se po istom znaku. Puzeć', kao zmije, potrbuške, po zemlji, nebo ne videć', zariveni su u zemaljsko bespuće kao krpelj u uvo pseće. Pa se plašim da ću, na dan sudnji, pred osokoljenim (razjarenim) demonizmom, proći kao vuk iz narečene (svepobjedne) magareće anegdote.
