Komad "Krevet od lišća" nastao je po tekstu Katarine Nikolić, koji je dramaturški obradila i režirala Sandra Vujović. Uloge tumače Milica Kekić, Mirjana Spaić i Đorđije Tatić. Muziku je komponovala Irena Popović Dragović, za scenografiju bili su zaduženi Zorica Baković i Boris Vukezić, a za vizuelni identitet, kostim, fotografiju i grafički dizajn Danica Janković. Predstava reprizno igra u Dodestu u ponedjeljak, 2. februara, od 19 časova.
"Krevet od lišća" koprodukcija je Bunt Scene, Pigmalion d.o.o. i KIC-a "Budo Tomović", uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, kao i Sekretarijata za kulturu Glavnog grada Podgorice.
Glumica Milica Kekić napominje da su proces rada, kao i premijera, za nju bili intenzivni, ali da je zadovoljna učinjenim.
– Najizazovnije mi je bilo "hendlati" emocije koje idu iz krajnosti u krajnost. Naći i granicu, i ne preći je, jer lako može da se klizne u ovakvoj vrsti komada - kaže Kekić, napominjući da joj je bilo zadovoljstvo igrati s Tatićem i Spaićevom.
Glumica Mirjana Spaić ističe da joj je bilo važno da prikaže kako jedna psihološkinja odustaje od "popravke" ljudi, okrećući se popravci stvari, jer ne uspijeva da popravi ni sebe.
– Dosta je intimno, dosta je toga što je neizrečeno. I to mi je bilo najviše izazovno - kaže Spaić, napominjući da savremeni konzumerizam dovodi do toga da se ljudi podrazumijevaju. "Nekako je lakše udaljiti sebe od sebe i ne baviti se sobom", dodaje Spaić.
Glumac Đorđije Tatić govorio je o manipulativnosti savremenog vremena i savremenog čovjeka.
– Mislim da živimo u jednom svijetu koji je prilično lažan, i da nikad više ljudi nije glumilo a da nijesu u pozorištu - rekao je Tatić.
Ova kamerna predstava, s odlično osmišljenom, funkcionalnom, i vrlo filmičnom scenografijom, kao i muzikom koja uprkos jednoj temi koja modulira i ponavlja se, uspješno potcrtava ne samo radnju, već osjećajnost koja se otvoreno ili u pozadini prikazuje i osjeća. Jer, ovo nije samo predstava o nefunkcionalnim vezama, novim partnerima, pametnim ali sterilnim zgradama, otuđenosti, pokušajima samoubistva, otvorenom i prikrivenom nasilju, već i o tome gdje je mjesto ljubavi u savremenom društvu, i da li je uopšte ostvariva.
– Nadam se da je mjesto ljubavi u ljudima, ona tu nastaje i tu treba da živi. I to smo ovom predstavom i probali da ispričamo. A, čini se da upravo to što je jedan vrlo jednostavan odgovor na jedno teško pitanje - gdje je mjesto ljubavi, nešto na šta često zaboravljamo. Znači, uvijek su odgovori u nama. Uvijek su emocije u nama i trebali bi svi nekako više da se okrenemo ka toj najuzvišenijoj emociji koja nam zapravo i život znači, ka ljubavi - ističe Vujović.
Kompozitorka Irena Popović Dragović kaže da se tokom komponovanja rukovodila vrlo preciznim i vrlo terminološki jasnim indikacijama rediteljke vezano za ono što je htjela da postigne ovom predstavom. Intuitivno, ali i na osnovu velikog iskustva, osjetila je, kaže, da to mora biti muzika koja je jako intimna, nježna na jedan specifičan način, a kako bi ozvučila jedan prostor. Dodaje da misli da su uspjele u naumu da ispričaju univerzalnu priču, koja na suptilan način govori o nečemu o čemu uglavnom ćuti. "Htjela sam da prosto napravim posvetu nježnosti, koja je mnogim ljudima jako bliska, ali prosto nemaju smjelosti i hrabrosti da je izgovore", kaže Popović Dragović. A kada je sami sebi priznamo, dodaje, postajemo slobodni.
– Životno je važno izgovoriti stvari koje nas pritiskaju, guše i mislim da je najvažnije na svijetu ne bojati se - kaže kompozitorka napominjući da je strašno podignuti ruku na sebe, i to zato što nisi imao nekog da kažeš neku tajnu, napominjući da se različitosti moraju uvažavati i da djecu tome treba učiti od malena.
Melodiju je svela na mali tonski opseg, služeći se uglavnom zvukom klavira.
– To je neki princip muzičke kutije, muzika koju svi nosimo uvijek sa sobom. Duboko vjerujem da svako ima svoju melodiju koja ga štiti, svoj ton, svoju boju i htjela sam da nekako jedan isti predmet osvjetljavamo iz više uglova - kaže kompozitorka, napominjući da voli minimalizam, krećući se u repetitivnim tehnikama. Napominje da je Sandra tražila od nje muzičku temu koja će biti svedena i koja neće biti patetična.
– Ova muzika je nekako svjedok, uvijek je tu prisutna. I to njeno postojanje ima ulogu nekog saučesnika, zapravo zaštite - kaže Popović Dragović.
Na novinarsko pitanje da li je krevet od lišća i neki simbol da se ljubav u današnje vrijeme može dogoditi samo u nekim "oazama", da je toplina, bliskost moguća samo kao izuzetak, Vujović je podsjetila na repliku iz poredstave - "vaša soba, vaš krevet, vaša pravila".
– Znači, vi diktirate pravila, a ne neke spoljne okolnosti. I to je takođe jedna od poruka predstave - kaže Vujović, koja je zamoljena i da se osvrne na simboliku pametne zgrade, odnosno njeno poređenje s ljudima.
– Jeste, predmeti oko nas postaju sve pametniji. Pitanje je gdje to dovodi nas, u kakav položaj to nas stavlja, to ćemo zapravo tek da vidimo, jer ta era je tek počela i mi ne možemo još da primijetimo da li nam to nešto radi, da li nas mijenja i na koji način. Vrijeme kad ćemo imati konkretnije odgovore tek će doći, ali, evidentno je, koliko god postojale razne inteligencije, pa čak i ljudska, kad dođe do pitanja srca tu sve prestaje, srce se pita - ističe Vujović.
Osvrnula se i na hipotezu da će vještačka inteligencija možda "naučiti" i emocije, navodeći da to nije isključeno i nemoguće. Ipak, iz ove vremenske perspektive, kaže Vujović, to još uvijek ne može zamisliti, iako je evidentan izuzetno brz progres, razvoj vještačke inteligencije.
– Znači progres se dešava nevjerovatno brzo, ne možemo čak ni da ga ispratimo. Ali, ono što možemo je da promišljamo o njemu, da učitavamo neke stvari, da preispitujemo, što zapravo i jeste odlika mislećih bića, a čovjek je još uvijek misleće biće - ističe Vujović.
