Naime, dok je krvotok prekinut, u moždanim ćelijama se nakupljaju štetni nusprodukti, a njihove odbrambene sposobnosti slabe. Kada se protok krvi naglo obnovi, u oštećeno tkivo istovremeno stižu velike količine kiseonika, upalne molekule i imunološke ćelije, koje, umjesto da pomognu, često dodatno oštećuju neurone. 

Ovaj fenomen, poznat kao reperfuzijska povreda, može proširiti štetu izvan samog mjesta udara i presudno uticati na težinu trajnih posledica.

Moždani udar je naglo oštećenje mozga koje nastaje kada se prekine ili značajno smanji dotok krvi u dio mozga, zbog čega moždane ćelije počinju da odumiru. Po smrtnosti je treći uzrok smrti, odmah iza bolesti srca i tumorskih bolesti, dok je globalno drugi najčešći uzrok smrti i vodeći uzrok trajnog neurološkog invaliditeta.

Neurohirurg prof. dr sc. Darko Čadi, rukovodilac Zavoda za neurohirurgiju u KB Dubrava, objašnjava da moždani udar ili cerebrovaskularni insult (CVI) znači da određeni dio mozga ostaje bez snabdijevanja krvlju.

"Danas je to sve češći uzrok bolesti, invaliditeta i smrti. Loše životne navike, gojaznost i dijabetes dovode do poremećaja krvnih sudova, a potom do tromboze i CVI-ja", kaže Čadi.

Ističe da se danas, zahvaljujući naporima neuroradiologa u Hrvatskoj, posebno timu prof. Marka Radoša, uspješno primjenjuje trombektomija kao metoda rane revaskularizacije, kojom se uklanja tromb koji je spriječio dotok krvi.

"Posledice CVI-ja danas se pokušavaju ublažiti na različite načine, a jedan od njih je i presađivanje matičnih ćelija. Postoje i druge metode, poput uvođenja duboke moždane stimulacije kod pacijenata sa poremećajem svijesti nakon traume ili ishemije, kao što je CVI", dodaje Čadi.

Liječenje nanomaterijalima

Naučnici sa Univerziteta Northwestern u SAD nedavno su u časopisu Neurotherapeutics objavili istraživanje u kojem su razvili novo liječenje nanomaterijalima koje bi moglo ublažiti pomenutu sekundarnu štetu. Riječ je o injekciji koja se primjenjuje neposredno nakon ponovnog uspostavljanja protoka krvi u mozgu.

U pretkliničkom istraživanju na miševima pokazalo se da ovaj nanomaterijal može da pređe krvno-moždanu barijeru – prirodnu zaštitu koja inače sprečava većinu ljekova da dopru do moždanog tkiva. Rezultati su pokazali da ubrizgavanje ovih materijala značajno smanjuje oštećenje mozga i oslabljuje upalnu reakciju, bez vidljivih nuspojava.

Čadi objašnjava da je krvno-moždana barijera evolutivno rešenje kojim se moždane ćelije štite od štetnih supstanci iz probavnog sistema koje bi mogle oštetiti nervne ili potporne ćelije.

"Istovremeno, ova barijera predstavlja izazov farmaceutskoj industriji jer lijek koji treba da djeluje u mozgu mora moći da je pređe. Dobar primjer je dopamin, koji ne prolazi barijeru, pa se uzima u obliku L-Dopa, preparata koji prolazi i u mozgu se pretvara u dopamin", objašnjava Čadi.

Kako funkcioniše novo liječenje?

Nova terapija zasniva se na tzv. supramolekularnim terapijskim peptidima – sitnim molekulima koji se sami organizuju u složenije strukture i "komuniciraju" sa ćelijama.

Ova tehnologija je ranije privukla pažnju naučnika. Prije nekoliko godina slični peptidi, nazvani „plešuće molekule", pokazali su da mogu podstaći oporavak nakon teške povrede kičmene moždine kod miševa.

Nova studija pokazuje nešto još značajnije – ove molekule mogu se davati intravenozno, kroz krvotok, bez operacije ili direktnog ubrizgavanja u mozak.

Naučnici su iskoristili činjenicu da krvno-moždana barijera nakon moždanog udara privremeno postaje propustljivija. Smanjili su koncentraciju molekula kako bi sigurno prošle kroz krvotok, a kada uđu u mozak, one se povezuju u jače i efikasnije strukture.

Manje upale, manja šteta

Miševi su praćeni sedam dana nakon udara. Oni koji su primili terapiju imali su:

znatno manja oštećenja moždanog tkiva

slabiju upalnu reakciju

manju prekomjernu aktivaciju imunološkog sistema

Pri tome nije zabilježena toksičnost niti oštećenje drugih organa. Prema riječima jednog od autora studije, Samuela Stuppa, ključ terapije je u njenom dvostrukom djelovanju – smanjuje štetnu upalu i istovremeno podstiče obnovu nervnih veza.

Potrebna testiranja na ljudima

Čadi, kao i autori studije, ističe da je terapija u početnoj fazi i da je potrebno sačekati rezultate testiranja na ljudima.

"Glavni prigovor ovakvih studija je što se mozak miša i čovjeka značajno razlikuje – kako u građi, veličini, tako i u funkciji", kaže Čadi.

"Neuronske i potporne ćelije čovjeka su različite i to otežava pronalaženje efikasne terapije. Primjer su dugotrajna i neuspješna istraživanja lijeka za Alchajmerovu ili senilnu demenciju. Na miševima terapije daju dobre rezultate, ali kod ljudi često nisu uspješne. Nadam se da ovdje neće biti tako, ali u današnje vrijeme, kada novac često gura i studije sa nepovoljnim rezultatima, potrebno je biti vrlo oprezan – upozorava Čadi.

Šta slijedi?

Autori studije planiraju dugotrajnija ispitivanja kako bi provjerili da li terapija pomaže i u oporavku kognitivnih funkcija, koje se kod mnogih pacijenata mogu pogoršavati mjesecima nakon udara.

Takođe planiraju istražiti mogućnost dodavanja regenerativnih signala u molekule kako bi efekat bio još snažniji.

Čadi pojašnjava da tokom razvoja mozga i organa postoje signali, molekuli i receptori koji usmjeravaju rast i regeneraciju tkiva.

"Nervne ćelije su visoko diferencirane i, osim pojedinih vrsta ćelija, kao što su nervne ćelije u olfaktornom režnju zaduženom za miris, ne mogu se regenerisati. Zato se traže molekuli koji bi mogli pokrenuti regeneraciju i složenih tkiva. Ranije se u istoriji pokušavalo sa presađivanjem fetalnih ćelija mozga kod Parkinsonove bolesti, ali takvi postupci su retko dovodili do razvoja malignih tumora mozga. Zbog toga je u neuroznanosti i medicini oprez uvijek neophodan", poručio je Čadi.