Kako pojašnjava savjetnica Jaclyn Williams, pojedine osobine koje izgledaju pozitivno, kasnije se mogu pretvoriti u teret. Shodno tome, jedno ponašanje, iako djeluje prihvatljivo kod male djece, u adolescenciji može donijeti ozbiljne probleme.

Williams otkriva da je riječ o pokušaju djece da poprave raspoloženje svojih roditelja.

"Lijepo je kada te pokušaju razveseliti ako imaš težak dan. To je tako slatko kada imaju pet godina. I ja sam to voljela, sve dok nisam vidjela kako ih to počne opterećivati kada postanu stariji", kazala je.

Ona ističe da ta navika kasnije može prerasti u panične napade i osjećaj odgovornosti za tuđe emocije. Osim toga, naglašava da djeca ne bi smjela osjećati obavezu da regulišu emocije odraslih.

"Svi mislimo da su slatki i empatični, a zapravo nas pokušavaju regulisati", tvrdi ona.

Uz to, Williams je predložila drugačiji pristup roditelja.

Kada dijete kaže: "Nemoj biti tužna mama", roditelj bi trebao odgovoriti: "Imam neke 'odrasle' osjećaje, ali se nosim s njima. Ovo nije tvoj posao. Hvala što brineš o meni, to je stvarno slatko". Ona je mišljenja da bi odrasli trebali obrađivati svoje emocije s drugim osobama kako djeca ne bi preuzimala ulogu "malih terapeuta".

Opasnost ovakvog preuzimanja emocionalne odgovornosti potvrdila je bračna i porodična terapeutkinja Sarah Epstein, koja je pojasnila da se emocionalna parentifikacija definiše kao hronična zamjena uloga koja proizlazi iz nemogućnosti roditelja da upravlja svojim emocijama i brine o svom djetetu.

Williams naglašava da djeca ne bi smjela biti emocionalni oslonac roditeljima te da se uloge ne smiju zamijeniti.