Vladeta Jerotić bio je srpski znameniti akademik.
Rođen je 2. avgusta 1924. godine u Beogradu, gdje je završio osnovno obrazovanje i pohađao Drugu mušku gimnaziju i Medicinski fakultet, na kojem je stekao diplomu psihijatra.
Specijalizovao je neuropsihijatriju i psihoterapiju u Švajcarskoj, Njemačkoj i Francuskoj.
Jerotić je stvorio obimno i složeno djelo iz oblasti psihoanalize, psihoterapije, filozofije, religije i književnosti.
Preminuo je septembra 2018. godine, a njegove mudre riječi i citati i danas se pamte i pišu za sve buduće generacije što dolaze.
Citati Vladete Jerotića o ljubavi:
Čovek je zadovoljan i naslađuje se kada ga neko voli, ali je radostan kada on voli. Ljubav i radost svakako su čovjekove osobine i doživljaji koji ga čine najvećom snagom prirode.
Prirodnoj težnji prema ljubavi potrebni su povoljni uslovi za razvoj. Jer voljeti drugog čovjeka znači i razumjeti ga, a svakako i – opraštati mu. Nije, doduše lako voljeti čovjeka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo već i da ga zavolimo upravo onakvog kakav jeste, podstaći ćemo ga da postane onakav kakav može da bude.
Ne znam da li je ijedan čovjek u stanju da voli ako nije bio voljen. Ili na drugi način, koliko smo i sa kakvom snagom u djetinjstvu bili voljeni, toliko i mi volimo druge.
Pokorni smo iz straha, a poslušni iz ljubavi.
Ako nema vere, nade i ljubavi, a odavno nema, traženje smisla je u zadovoljstvu, zadovoljenju nagona i površnih senzacija.
Nije, doduše, lako voljeti čovjeka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo, već i da ga zavolimo upravo onakvog kakav jeste, podstaći ćemo ga da postane onakav kakav može da bude. Zato, ako nekoga stvarno volite, pokušajte da ga promijenite svojom ljubavlju, a ne ultimatumima.
Ukoliko su želje intenzivnije, utoliko je i strah jači.
Ako ste usamljeni, to je zbog toga što ste sami sebe izolovali, ako ste dovoljno skromni nećete nikada ostati usamljeni. Pokušajte da siđete i naučite skromnost i nećete nikada više biti sami.
Ukoliko majka svojom ljubavlju prema detetu ispoljenom dojenjem, brigom i privrženošću (ne i pretjeranom brigom, jer je ta briga onda znak neurotičnog straha kod majke) – ovoj majčinoj ljubavi ubrzo se pridružuje i otac – ostanu dosledni u ispoljavanju istinskih osjećanja prema djetetu (ostajući stalno privrženi jedan drugom u ljubavi) – stvoreni su, povoljni uslovi da vjera djeteta u život ostane u njemu trajna.
Niko poludio nije od apstinencije - to vam kaže Vladeta Jerotić.