Kako je lijepo moći osjetiti ljude i njihov život. Biti u prilici da pomognemo. Uvijek je ljepše darivati. Nekako je to uzvišen poseban proces, a svojstven rijetkima. Rijetki su ljudi koji siju dobrotu i koji su mirotočivi, zlatousti. Koji ne sude na prvu riječ i kod kojih je "jutro pametnije od noći". Volim da sam u društvu takvih. Njihova blagost i smirenost i mene smiruje. Spremni smo odmah na osudu. Eto, recimo, jedne rede, naručismo priganice sa sirom i medom. Ljubazna teta reče, dođu porcije po pet, šest komada. Stavivši na sto, svi dobismo po tri malo veće. Bješe i to dosta, gladnim očima, al` jeziku ne. Stadosmo odmah komentarisati "vala nije u redu, ako rekoše po pet, šest, a nama doniješe po tri veće". Oprasmo tetu koja ih je spremala i onako ne misleći glavom, zamjerismo. Kad ne prođe ni desetak minuta, eto je nje pet sa ovalom meze gratis i još jednom turom priganica, reče "žao mi bilo da sve iznesem, pa kad vidjeh da ste pri kraju, evo ih još, no nisam htjela da se ohlade". Lijepo mi bilo došlo da joj se izvinim iako nisam jela, jer sam prva bila ta koja je osudila. Dugo sam nakon toga mislila o tome. Čini mi se svu noć nisam zaspala, proganjalo me to, što sam pustila lošu misao da prevlada mojim bićem, a zašto? Nizašto. Nisam bila ni ljepša ni bolja zbog toga. Sreća pa još imam tu dozu ljudskog u sebi. Sjutradan sam ih častila kafom i družbom. Sa par osmjeha i lijepom pričom, pokušala sam da se "iskupim" iako žena ni o čemu pojma imala nije. I tako, ko zna koliko puta se ogriješimo, a da ne znamo pravu istinu. Štetna smo roba, sa rokom trajanja. A onda neko kaže da ne voli životinje. Mi se i ljudima svetimo preko njih. Kažu otrovali malu magarencad jer ne vole vlasnika. Neko malo srce je prestalo, ni krivo ni dužno, da kuca, jer je neko zao morao da se sveti. U protivnom ne želim da mislim da je neko tek tako i bez raloga učinio nešto toliko bezdušno i podlo. Ako smo mi jedini koji imamo svijest i razum, za čem će nam kad smo takvi. Smišljamo ratove, muku, čemer i razdor. Umjesto da osmislimo kako da sebe spašavamo. Prirodna selekcija i za nas važi, jači uvijek opstaju. A zar ne bi bilo lijepo da slabijem pružimo šansu, ruku, lijepu riječ ili nadu. Gdje li smo zalutali svakog dana se zapitam, misleći na one famozne priganice i na tetu koja je samo htjela da ne budu hladne i tvrde. Treba nas vratiti na fabrička podešavanja. Kada smo svi bili "tabula rasa" nisprljani mislima i djelima, od kojih se možemo postidjeti. Treba učiti od djece, sa koliko lakoće prevazilaze probleme, opraštaju i zaboravljaju. Jer im je važnija sreća i igra, smijeh i radost. Ali ne, mi moramo svjesno i sve da pokvarimo. Uvesti pravilo "tri put mjeri jednom sijeci" ili još bolje tri put mjeri al` ni jednom ne reci. I onako ljudi uvijek rade onako kako žele, savjeti su im uvijek dosadni i neradi. Prava je istina da treba da čuvamo druge od sebe. Da se ne izlijećemo i zalijećemo. Treba zaista da budemo mirotočivi i zlatousti. Znam, teško je, ali su me one priganice sa početka priče, baš tome naučile. Da ih bar probah, nego onako, napamet osudih, iz dosade. Moramo se mijenjati..to je jedino pravilo i moramo se mijenjati na bolje. Eto, ni Bisa nije bez mana, ali je veličina u tome iste uočiti, prihvatiti i raditi da se ne ponove…Manje osude, manje priča i manje priganica za zdraviji i srećniji život. Volite se ...I neka vas neko voli….Čitamo se opet..