Podgorica je grad izukrštanih puteva, i stranputica. I dok prolazi vrijeme, i ono konačno i beskonačno, sve hronike ukoliko nemaju karakter pripovijesti imaju obilježja kalendara. Zato je u podgoričkom kalendaru 19. decembar poseban datum. Datum koji je naša zavjetna opomena. Dijalog sa gradonačelnicom Podgorice Oliverom Injac poveli smo upravo o borbi dobra zla, ili kako, što bi stari Latini rekli libertati viam facere, otvarati put slobodi.
Koje vrednosne dimenzije 19. decembra 1944. godine posebno ističete? Jesmo li im dovoljno predani?
Oslobođenje Podgorice koje se desilo 19. decembra 1944. godine predstavlja jedan od najznačajnijih istorijskih događaja za cijelu Crnu Goru. Na ovaj dan, još jednom je potvrđena viševjekovna težnja za slobodom, a narod je pokazao istrajnost i požrtvovanje u borbi protiv okupatora, njegujući vrijednosti koje su duboko utkane u identitet našeg podneblja. Upravo ta slobodoljubivost koju slavimo svakog 19. decembra ukorijenjena je u crnogorskoj istoriji zbog čega su i vrijednosne dimenzije ovog datuma višeslojne. Osim toga, oslobođenje Podgorice karakterišu solidarnost i jedinstvo, jer je slobodu donijela borba naroda svih društvenih slojeva. Sve ovo, u kontekstu političke neizvjesnosti u kojoj dočekujemo ovaj 19. decembar, predstavlja značajnu lekciju predaka i činjenicu da, bez obzira na pojedine razlike, moramo ostati posvećeni istom cilju u borbi za savremeno oslobođenje Podgorice.A da li smo dovoljno predani ovim vrijednostima? Iako kao društvo njegujemo sjećanje na prošlost i imamo razvijenu kulturu poštovanja žrtava kroz simbolične gestove, odnos prema ovim vrijednostima mora biti aktivan proces, potpuno oslobođen od kratkoročnih političkih previranja zbog kojih smo, na moju veliku žalost, dozvolili da na neko vrijeme izgubimo vezu sa onim što su naši preci branili. U savremenom smislu, težnja da budemo jedinstveni u stvaranju bolje Podgorice ne može ostati samo dio obilježavanja ovako značajnih datuma, već bi trebalo da ih živimo kroz svakodnevne političke odluke i djelovanja. U vremenu kada se svijet suočava sa brojnim izazovima, najmanje što možemo da učinimo za Podgoricu je da istrajemo u borbi protiv svih onih pojava koje su je decenijama unazad držale zarobljenom u rukama političkih elita.
Zašto su onda brojne ulice ljepše od Ulice slobode? Naravno, ne mogu to biti u simboličnom smislu.
Iako Ulicu Slobode vizuelno ne možemo uvijek poistovjetiti sa idealima koje predstavlja, ova ulica ipak odiše određenom vrstom simbolike koju nosi u imenu. Prije svega, Ulica Slobode predstavlja središte Podgorice i neku vrstu veze između prošlosti i sadašnjosti i svi mi koji smo ovdje odrasli duboko smo povezani sa prostorom koji zauzima zbog čega vjerujemo da je po mnogo čemu posebna. Ipak, zbog uticaja više faktora, ona je na neki način u prošlosti bila zanemarena. U ovom slučaju to i ne predstavlja nužno zlo jer je Podgorica često bila oštećena zbog pogrešne vrste pažnje kojoj je bila izložena i predatorskog urbanizma. Tu mislim na činjenicu da se grad tokom prethodnih decenija posmatrao kao graditeljski plijen i zbog toga mi je drago što je Ulica Slobode na neki čudan način ostala slobodna. Vjerujem da ćemo joj u narednom periodu pokloniti pažnju kakvu zaslužuje, a sigurna sam da će je ljepšom učiniti i rekonstruisana Robna kuća „Podgoričanka“, ali i naša namjera da iz centra izmjestimo saobraćaj kako bismo napravili šetačku zonu kakvu Podgorica odavno zaslužuje.
Naš grad je u Drugom svjetskom ratu do temelja srušen. Tačno prije osam decenija srušen je i Vezirov most i nije dočekao Elijarovo „Rođen sam da te upoznam, da te imenujem. Slobodo“. Ima li velikih pobjeda bez velikih žrtava? Umijemo li da ih poštujemo?
U razaranju Podgorice tokom Drugog svjetskog rata sadržana je poruka da je sloboda duhovno stanje koje opstaje čak i kada materijalni simboli nestaju. Elijarovu slobodu je upoznao neki novi Vezirov most, a onaj srušeni dokaz je da nema velikih pobjeda bez velikih žrtava. Odgovor na pitanje da li ih poštujemo leži u svakom od nas, ali posebno u onima koji u ime naroda donose odluke koje određuju pravac razvoja Podgorice. Mišljenja sam da postoji mnogo načina, da osim njegovanja kulture sjećanja, pokažemo da nam je istinski stalo do oslobođene Podgorice. To za mene podrazumijeva da radite časno i pošteno za interese svih građana podjednako.
Ako uzmemo da je istorija život pamćenja, kako su nam se onda nakon decembra 1944. godine mogla desiti srušena Kultura, „Crna Gora“, zgažena Kanina „Podgorica“..?
Vjerujem da nas je dosta koji istinski žalimo za simbolima grada koji su nestali u prethodnih nekoliko decenija. I to je upravo ona pogrešna vrsta pažnje koju sam pomenula i koja je u velikom broju slučajeva naškodila kulturnom nasleđu Podgorice, potpuno zanemarenom u cilju progresa. Upravo je pogrešno djelovanje na ove objekte koji su čuvali priče o ljudima, emocijama i događajima, dokaz da to što često govorimo o prošlosti ne znači da uspijevamo da je zaštitimo. Donosioci odluka uspjeli su da nam trajno naruše veze sa budućim generacijama, na koje je trebalo da prenesemo sjećanja kroz mjesta na kojem su i nastajala. Zato se protivim tome da bilo ko Podgoricu doživljava kao materijalni resurs, jer ovaj grad je mnogo više od toga.
Može li se sa porukom narodne pjesme iz 1945. godine: „Oj lijepa, Podgorice, za slobodu mučenice“ povući paralela sa današnjicom? Današnjom političkom situacijom?
Mislim da ovaj 19. decembar dočekujemo u potpunosti poistovjećeni sa porukom o ljepoti Podgorice koja, po ko zna koji put, podnosi neku vrstu žrtve. Snažna simbolika koja odjekuje kroz vrijeme upućuje na situaciju u koju smo došli nakon izazivanja prijevremenih lokalnih izbora koji nisu donijeli ništa osim probleme u redovnom funkcionisanju grada. Cijeneći prošlost o kojoj smo govorili smatram da je ključno da svi politički akteri pokažu odgovornost i donesu odluku u interesu Podgorice. Građani žele stabilnu, progresivnu vlast koja će u narednih četiri godine transformisati Podgoricu u savremen evropski grad.
