Sukob dvije, donedavno bratske zemlje, nije nikoga ostavio ravnodušnim, pa čak nije zaobišao ni sport, koji bi, bar prema onome što jeste njegovo izvorno postojanje, treba da bude most koji spaja zavađene i miri zaraćene.

Sve je otišlo dovraga, rat je postao glavna tema u svim medijima, a visoku cijenu svega plaćaju nedužni ruski sportisti. FIFA i UEFA, krovne organizacije svejtskog i evropskog fudbala izbacile su Rusiju i ruske klubove iz svih međunarodnih takmičenja, a isto je uradila i Evroliga koja je suspendovala ruske košarkaške klubove.

Ipak, obračun krovnih svjetskih sportskih organizacija sa ruskim sportistima nije počeo onog dana kada je Vladimir Putin naredio specijalnu vojnu operaciju na teritoriji Ukrajine, počeo je mnogo ranije. Riječ „sistematski doping“ vezana je za ruske atletičare još prije šest, sedam godina. Tada je Svjetska antidoping agencija (VADA) pokrenula istragu zbog sumnji da su ruski atletičari sistemski dopingovani.

Uslijedile su mnogobrojne suspenzije, oduzimanje medalja i takmičenja. Ukratko, ispaštali su najviše oni takmičari koji nisu ni bili uključeni u bilo kakvu vrstu konflikta. Rat između Rusije i Zapada u tim momentima odvijao se preko sportista. Još veće poniženje za ruske sportiste bilo je to što su im na velikim takmičenjima zabranili intoniranje himne, isticanje zastave i na kraju i sam naziv Rusija (nastupali pod nazivom olimpijskog komiteta Rusije).

Hod po mukama kada su u pitanju ruski sportisti nastavljen je na Olimpijskim igrama u Pekingu prošlog ljeta. I tu su ruske selekcije i sportisti morali da „kriju“ ime svoje države, da umjesto himne svoje zemlje slušaju Čajkovskog... Ozbiljan udarac ruskom sportu nanijet je prije dvadesetak dana u sred Zimskih olimpijskih igara kada je 15-godišnja djevojčica Kamila Valieva, prvo zadivila svijet, a onda upala u vrtlog intriga, dopinga, prepucavanja na relaciji VADA, MOK i Ruski olimpijski komitet.

Na kraju je mladoj sportistkinji karijera vjerovatno i uništena, kao i velikom broju atletičara koji nisu krivi za pojedničane slučajeve dopinga kojih ima u skoro svakoj zemlji planete.

Na red je došao i „sport sa loptom“, pa su tako, kao što smo već rekli, suspendovani ruski fudbalski i košarkaški klubovi, a na pomolu su zabrane učešća ruskim reprezentacijama i klubovima i u drugim sportovima. Umjesto da se na sportskim borilištima propagiraju mir i jednakost i da FIFA, UEFA i MOK rade sve na mirenju ruskih i ukrajinskih sportista, te organizacije počele su da igraju onako kako sviraju političari.

Ako neko misli da će se suspenzijama, zabranama i izbacivanjem postići bilo kakav efekat, grdno se vara. Ako se dvije supersile bore na frontu, ako jedna drugoj uvode ekonomske i druge sankcije, sport bi valjda trebao da bude jedan od načina da prevaziđemo svaki konflikt.

U antičkoj Grčkoj sve bitke i svi ratovi su zaustavljani u onom momentu kada bi počele Olimpijske, ili bilo kakve druge igre. Tada su zaraćene strane odlagale oružje i sa svojim najvećim neprijateljima izlazile na sportska borilišta. Danas je sve mnogo drugačije, sportske organizacije su u čeljustima politike, a u takvoj konstalaciji snaga ispaštaju sportisti, ovoga put dominantno ruski.

Čak je i Adolf Hitler dozvolio Džesiju Ovensu da dođe na Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine i tamo zasjeni sve i osvoji četiri zlata. I u svom najluđem naumu Hitler je znao da sportista kakav je bio Ovens ne može biti prijetnja. Ako današnji čelnici sportskih organizacija širom svijeta ne nauče iz tog primjera, onda spasa za svjetski sport i čovječanstvo uopšte, nema.