Prva povorka ponosa, koja je prije deset godina organizovana u Budvi, promijenila je vidljivost i položaj LGBTI zajednice u Crnoj Gori, ali su mržnja i nasilje prema LGBTI osobama i dalje veoma prisutni, a sistemski odgovor na brojne probleme neadekvatan.

To je ocijenio izvršni direktor LGBT Forum Progresa Džon Barac u osvrtu na deset godina od održavanja prve povorke ponosa u Crnoj Gori - SeaSide Pride.

Barac smatra da je povorka, koju je 24. jul 2013. godine organizovao LGBT Forum Progres, promijenila društvenu vidljivost i sveukupan položaj LGBTI zajednice u Crnoj Gori.

On je istakao da je Crna Gora početkom 2013. godine bila znatno drugačije mjesto za život LGBTI osoba, sa mnogo više otvorenog nasilja i zajednicom koja je bila praktično nevidljiva.

- U tom trenutku, jedino je Zdravko Cimbaljević bio autovan na nivou cijele države i zbog toga je bio izložen neprekidnim prijetnjama. A sistem u cjelini nije bio spreman da odgovori svim izazovima sa kojima su se LGBTI osobe suočavale, niti je bilo spremnosti da zajednica postane vidljiva, naveo je Barac.

On je rekao da su SeaSide Pride i svi koji su neumorno radili da se ta povorka dogodi, napravili presjek i ispisali novu stranicu ne samo LGBTI pokreta, već i savremene crnogorske istorije.

Nakon te šetnje, kako je naveo Barac, više nije bilo povratka nazad, život „u ormaru“ više nije bio opcija, a LGBT zajednica je konačno vidjela da nije sama u svojoj zemlji.

- Ljudi poput mene, koji su tada živjeli u strahu i skrivajući svoje identitete, su mogli da vide hrabre aktivistkinje i aktiviste, saveznice i saveznike kako šetaju Budvom i kako ponosno govore da su i oni dio ovog društva, upravo takvi kakvi jesu, istakao je Barac.

On je kazao da sve ključne društvene promjene koje su se desile od tada do danas počivaju upravo na ramenima prve povorke ponosa u Budvi.

- Bez ovog događaja, ne bi bilo ni onih koji su se kasnije autovali, reformi zakonodavnog okvira koje garantuju veći stepen ravnopravnosti LGBTI osoba, kasnijih povorki, Zakona o životnom partnerstvu, ni svega drugog za šta smo se od tada izborili, zajedno kao pokret i zajednica, naglasio je Barac.

On je kazao da su svi koji su toga dana bili u Budvi, kako sa strane učesnika, tako i sa strane onih koji su nasilno i sa puno mržnje napali povorku, svjedoci jednog vremena i procesa društvenih promjena kroz koji pripadnici LGBT zajednice prolaze i žive.

Barac je rekao da se ne smije zaboraviti predanost i požrtvovanost ljudi koji su toga dana šetali u Budvi, rizikujući svoju bezbjednost i živote, kako bi otvorili novu stranicu crnogorske istorije, navodeći da im duguju posebnu zahvalnost.

Kako je naveo, od tada pa do danas, mnogo se toga promijenilo u Crnoj Gori, a mnogo toga ostalo isto.

- Mržnja prema LGBTI osobama je i dalje veoma prisutna, samo što ona više nije na ulicama već u onlajn /online/ komentarima na društvenim mrežama. Nasilje je takođe prisutno i hronično pogađa LGBTI osobe, ukazao je Barac.

Prema njegovim riječima, zakonodavni okvir, koliko god da je unaprijeđen, u praksi ne doživljava suštinsku primjenu.

- Sistemski odgovor na brojne probleme je i dalje neadekvatan. Ovakvih primjera je još mnogo, a društvena distanca prema LGBTI osobama je još uvijek izražena, rekao je Barac.

On je rekao da je važno da se ne zaborave prvi koraci koje su napravili, ističući da je deset godina ujedno i dug i kratak period.

Barac je ocijenio da je Crna Gora mogla mnogo više da ostvari i da napreduje.

- Ali nije bilo volje i spremnosti onih koji se najviše pozivaju na ljudska prava LGBTI osoba, odnosno donosilaca odluka i političkih lidera, da se LGBTI zajednica prihvati kao ravnopravan dio crnogorskog društva, rekao je Barac.

On je kazao da će se, sve dok se budu borili za vrijednosti i ideale koji su postavljeni u julu 2013. godine u Budvi, suštinske promjene sigurno desiti i da će napredak biti sve više vidljiv.