Crnogorski obrazvoni sistem pretvorio je različite oblasti znanja u besmislene apstraktne definicije a nastavni kadar i učenike sveo na neprijatelje sa suprotstavljenim interesima, smatra komunikolog i psiholog Radoje Cerović.

Cerović je, u intervjuu agenciji MINA, naveo da već dugo vremena pokušava da ukaže na, kako je rekao, katastrofalne elemente javnog obrazovanja u Crnoj Gori.

- Debakl na PISA testiranju, ogromna zastupljenoist funkcionalne nepismenosti, jednocifreni broj studenata koji su zainteresovani za upis na fizičko-matematičku grupu predmeta na Univerzitetu, kao i patetični pokušaj varanja na ispitu, nijesu ništa više nego krajnje manifestacije, vrh ledenog brijega koji je mnogo tragičniji, naveo je Cerović.

On je ocijenio da je riječ o farsičnom igrokazu, odnosno nekoj vrsti simulacije obrazovanja, u kojoj svi, kako je kazao, svjesno ili nesvjesno igraju svoju ulogu.

Cerović je rekao da su kreatori politika i nastavnih planova postavili lijepe termine i riječi, kao što su “kompetencije, vještine, transverzalnost, multiple inteligencije” i slične floskule, a da ih istovremeno ne interesuje da sagledaju da postoje komične rupe, propusti ili greške u pojedinačnim programima.

- Da ne govorimo o usklađenosti među predmetnim kurikulumima. Često navodim kao primjer da već godinama ne uspijevamo i da sagledamo da smo pogriješili u izboru romana o „Petru Panu“ i, umjesto romana svjetskog glasa koji sve ostale zemlje koriste, izabrali skoro nepoznato i, uzrastu potpuno neprimjereno, djelo “Petar Pan u Kensingtonskom parku”, kazao je Cerović.

On je podsjetio da se, umjesto originalnog “Doktora Dolitla” koji je napisao globalno poznati Hju Lofting, u crnogorskim školama još koristi “Doktor Jojboli” Korneja Čukovskog koji je po partijskom zadatku „prepisao“ Loftingovo djelo da sovjetska djeca ne bi morala da čitaju “mrske zapadne autore”.

- Onda su na redu pisci udžbenika kojima je, hajde da kažem „čast izuzecima“, mnogo više stalo „da im niko ništa ne zamjeri“ nego kakav kontakt sa tom materijom imaju učenici, rekao je Cerović.

Kako je dodao, zapanjujući šablonski i uštogljeni rezoni oko redosljeda, načina i metoda predstavljanja materije u udžbenicima su pravilo.

- Mnogo je važnije da ja kao autor pred kolegama budem siguran od kritike, da što banalnije, dosadnije ili tvrdoglavo uštogljeno iznesem materiju, pa makar učenici umrli od dosade. Ti udžbenici u većini slučajeva čine mnogo veću štetu od koristi, jer sistematično čine degutantnim svako iskustvo učenja i sticanja znanja, smatra Cerović.

On je naveo da najfascinatnije i najljepše oblasti, one koje djeca obično obožavaju i za koje se interesuju, poput svemira, živog svijeta, istorijskih tema kao što su stari Rim ili Grčka, ali i informatike i robotike, postaju sasvim suvoparne gomile apstraktnih podataka.

- Nikoga ne interesuje ni da li to njima nešto znači, niti da li to može da ih motiviše makar malo, da zavole (materiju). Važno je da jednako šablonska svijest moga kolege ne kaže da sam izašao iz šablona i nedajbože ponudio definiciju sa kojom se on ne bi složio. Jer poslije to treba djeca da memorišu, rekao je Cerović.

On je kazao da oni roditelji koji od paklenog životnog ritma uopšte mogu da išta isprate, prisustvuju procesu u kojem škola njihovoj djeci, oblast po oblast znanja, pretvara od svega lijepog i motivišućeg u ispraznu igru besmislenih, a često čak i netačnih, apstraktnih definicija.

Govoreći o odnosu samog nastavnog kadra i učenika, Cerović je naveo da bi bilo normalno da je njihov zadatak da sarađuju na sticanju znanja. “Ali je više nego jasno da to nije tako”, kazao je Cerović.

On je naveo da nastavnici imaju u rukama oružje ocjene, pa se saradnja tu završava.

- Učenik ne smije da se obrati za pojašnjenje, ako nešto ne zna. To je glupo i naivno s njegove strane. Igra se igra skrivanja onoga što se ne zna. Izbjegavanja greške. Najvažnije je da ne primjeti da nešto ne znaš. Jer ako profesor „provali“ šta ne znate ili vam nije jasno, e to će imati vrlo jasne i dalekosežne posljedice, rekao je Cerović.

Kako je dodao, ne samo da će škole i radna mjesta koja će biti dostupna tom djetetu biti svedena na minimum, već će i socijalno okruženje biti još destimulativnije, a ponekad i opasna stvar za razvoj u odrasle i društveno produktivne ljude.

Cerović je naveo da je kreiran zastrašujući sistem, u kome su učenici i nastavno osoblje krvni neprijatelji sa suprtotstavljenim interesima.

- Sistem u kome je količina stresa zapanjujuća i taj silni strah od sasvim opipljivih i konkretnih loših posljedica po vaš život, sasvim lako objašnjava sve očajničke pokušaje varanja, laganja i prepisivanja kojima prisustvujemo. Pa naravno da će čak i najbolji đaci pokušati da varaju. Sistem je ionako sav zasnovan na prividu i prevari, a u igri je njihova budućnost – što se čudimo?, dodao je Cerović.

On je kazao da bi to bilo još i lako za ispraviti da nije suštinski, umjesto obrazovnog sistema, postavljena „kulisa obrazovnog sistema“.

To je, kako je Cerović naveo, jedna isprazna igra koja se zove „igra prestiža i nadgornjavanja na bazi fiktivnih i prozivoljnih brojki koje zovemo ocjenama“.

On je rekao da nikoga ne interesuje, niti je tom igrom predviđeno da postoje pojmovi kao što je motivacija, entuzijazam i radoznalost, saradnja i sposobnost komunikacije i liderskog djelovanja, sposobnosti formulisanja sopstvenog stava i mišljenja, spekulacije, uključujući naučnu spekulaciju i postavljanje pretpostavki i hipoteza, lični stavovi o fenomenima, ideja o bilo kakvoj primjenjivosti naučenog.

- Ušli smo u doba Vještačke inteligencije sa generacijama koje možemo smatrati „trajno oštećenim“. Dakle, ne mislim da su nedovoljno dobro edukovani i obrazovani. Mislim da su oštećeni. Demotivisani i odgurnuti od znanja, radoznalosti, povezivanja činjenica. Ljudi kojima ostaje Zadruga kao jedini način da „ubiju vrijeme“. Dok „vrijeme ne ubije njih“, kazao je Cerović.

On je rekao da danas, dok se se normalan svijet bori za „najefikasniji prompt za Chat GPT“ u pokušaju da što bolje iskoristi mogućnosti novih tehnologija, škole u Crnoj Gori su ubijeđene da nove generacije „to znaju jer su po cijeli dan na tome“.

- Kada cijeli svijet integriše informatiku u moderne „learning to learn“ iskustvene platforme u kojima je fokus na procesu sticanja znanja, ne efikasnom i brzom učenju, ali i kreativnon i generativnom zaključivanju, uz pomoć novih tehnologija, šta mi radimo? Memorišemo apstraktne pojmove, reporodukujemo termine koje niko ionako ne razumije ili ništa i ne znače, ocjenjujemo sposobnost izdržljivosti, odnosno koliko si u stanju da sebe podvrgneš mučnom i besmislenom ritualu memorisanja gluposti, zaključio je Cerović.