Crna Gora јe jedina zemlja u regionu u kojoj znakovni jezik nije priznat u službenoj upotrebi iako smo јoš 2006. godine ratifikovali konvenciju UN o pravima osoba sa invaliditetom, u kojoj stoji da je pravo na znakovni jezik njihovo ljudsko pravo. I u našem Zakonu o socijalnoј i dječijoj zaštiti takođe piše da gluva i nagluva lica imaјu pravo na uslugu tumača za znakovni jezik, ali taј servis ne postoji. Kako za "Dan" kaže predsјednik Saveza organizacija gluvih i nagluvih Crne Gore (SOGIN) Darko Mijušković gluvi i nagluvi su svakodnevno diskriminisani po svakom osnovu, a govorimo o populaciji koja je većinski nepismena, јer јedina škola u Kotoru za sluh i govor ne radi ništa po pitanju afirmaciјe znakovnog јezika. Miјušković naglašava da znakovni jezik ima ogroman značaj jer predstavlja vitalan komunikacioni alat za gluve i nagluve osobe.
– On omogućava ovoj zajednici da izrazi svoje misli, osjećanja i ideje, kao i da se uključe u društvo na isti način kao i osobe koje koriste verbalni jezik. Priznavanje znakovnog jezika doprinosi njihovoj punoj integraciji u društvo, podržavajući njihovo obrazovanje, zaposlenje, zdravstvenu zaštitu i opšti svakodnevni život. Uključivanje znakovnog jezika u školski sistem izuzetno je važno. To bi omogućilo gluvim i nagluvim učenicima da dobiju kvalitetno obrazovanje prilagođeno njihovim potrebama i načinu komunikacije. Takođe bi olakšalo inkluziju i međusobno razumijevanje između učenika sa oštećenjem sluha i bez oštećenja sluha, stvarajući bolje obrazovno okruženje. Osim toga, učenje znakovnog jezika u školama može doprinijeti povećanju svijesti i razumijevanja društva o različitostima i potrebama osoba sa invaliditetom. To bi promovisalo inkluzivnost, empatiju i toleranciju u društvu, gradeći bolje i osvešćenije zajednice – istakao јe Miјušković.
On јe kazao da se u Crnoj Gori više stotina građana oslanja na znakovni jezik kao sredstvo svakodnevne komunikacije.
– Međutim, suočavaju se s nizom ozbiljnih izazova. Na prvom mjestu, to što znakovni jezik niјe priznat kao јezik u službenoј upotrebi predstavlja značajnu prepreku, ograničavajući pristup osnovnim uslugama i potrebnoj podršci. Dodatno, nedostatak licenciranih tumača znakovnog jezika i nedostatak institucija koje omogućavaju sertifikaciju stvaraju vakuum u obuci i validaciji vještina tumačenja znakovnog jezika. To znači da građani koji koriste znakovni jezik nemaju pristup adekvatnim resursima i podršci koja im je neophodna. Ovaj problem se naročito reflektuje u zdravstvu i prilikom posjeta administrativnim ustanovama. Nepostojanje efikasne usluge tumača znakovnog jezika, što bi trebalo da bude regulisano Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti, ozbiljno otežava komunikaciju i samim tim svakodnevno funkcionisanje ovih građana. Kako bi se ove prepreke prevazišle, neophodno je hitno priznati znakovni jezik kao jezik u službenoj upotrebi i obezbijediti adekvatne resurse za obuku tumača. Takođe, važno je razviti programe edukacije i podizanja svijesti u društvu o potrebama osoba koje koriste znakovni jezik, kako bi se stvorila inkluzivnija sredina koja će omogućiti potpuno učešće i integraciju u društvo – naglašava Miјušković.
On ističe da Savez organizacija gluvih i nagluvih Crne Gore kontinuirano šalje dopise rukovodiocima i nosiocima vlasti ističući važnost priznavanja znakovnog jezika u službenoj upotrebi. I druge organizacije koje se bave pravima osoba sa invaliditetom redovno upućuju inicijative sa istim ciljem.
– Nažalost, do sada ove napore nije pratio konkretni uspjeh u postizanju priznanja i implementacije znakovnog jezika kao službenog jezika. Ova uporna inicijativa pokazuje posvećenost zajednice gluvih i nagluvih u borbi za svoja prava i unapređenje inkluzije, i ukazuje na potrebu za daljim naporima kako bi se ovo važno pitanje adresiralo i riješilo na odgovarajući način – podvlači Miјušković.