Tokom prethodne decenije glavna motivacija za izmjene zakona koji se odnose na prostorno planiranje bilo јe tzv. ukidanje biznis barijera, tj. pretvaranje prostora od nekadašnjih fabrika i oranica do dječjih odmarališta i urbanih parkova, u izvor profita u kapitalističkom sistemu proizvodnje, ocјenjuјe za "Dan" istraživač politika urbanog razvoјa Sonja Dragović, doktorand na katedri za urbanizam i arhitekturu u Lisabonu. Ona ističe da јe to rezultiralo naglim i prekomjernim porastom stambene izgradnje namijenjene prodaji na tržištu, na uštrb razvoja svih drugih sadržaja i prostornih formi neophodnih društvu.
– Potrebna nam je kvalitetna javna infrastruktura (kanalizacija, vodovod, saobraćaj), škole, vrtići i zdravstvene ustanove, ali i javni prevoz, parkovi, muzeji, biblioteke, bazeni, plaže – dakle, sadržaji čiji će razvoj biti dugoročno planiran, javno finansiran, i koji će biti dobro održavani i dostupni svima. Ako gledamo dalje od gradova, lako vidimo da prostorno planiranje mora pažljivo tretirati rijeke, šume, planine, zaštićena i osjetljiva područja – i opet, na svakom koraku vidimo neuspjehe postojećeg sistema i potrebu za neodložnim i drastičnim promjenama u oblasti prostornog planiranja – kaže Dragović.
Na pitanje ko je odgovoran za urbanistički haos koji trenutno imamo i ima li liјeka za to, Dragović navodi da јe pitanje odgovornosti nešto čemu se redovno vraćamo.
– Kako smo imali prilike da vidimo i tokom ovog ljeta, nova gradnja na Gorici, izgradnja novog stambenog kvarta u Staroj varoši, ili rušenje ostataka predratne kuće u Bokeškoj ulici u Podgorici rezultiraju lavinom pitanja o tome ko je odgovoran. To je razumljivo – javnost pokušava da bolje razumije zašto bi neko uopšte dozvolio da se gradi u gradskoj zelenoj oazi, ili da se uništi nešto što bi nesporno trebalo da bude sačuvano kao kulturno nasleđe. Sumnja često pada na korupciju, što ponekad i bude slučaj. Međutim, problem je mnogo dublji od toga: problem je u tome što slučajevi uništavanja prirodnih i kulturnih dobara radi omogućavanja nove profitabilne gradnje nijesu izuzetak niti greška, već pravilo. To je vidljivo u svim našim gradovima i to u tolikoj mjeri, da se često pitam kako već nije svima jasno da prostorni planovi odavno ne zastupaju, ne promovišu i ne štite javni interes, i da su nove građevine – koje mogu izgledati neprikladno, nezgrapno i nepotrebno, što često i jesu – najčešće uredno ucrtane u planove. To što je nešto po planu ne znači da je dobro, zato što planove oblikuju interesi i zahtjevi privatnih investitora, često odlično povezanih sa strukturama političkog odlučivanja, dok javni interes, recimo, naše pravo da imamo prostrane javne parkove, čistu vodu za piće, i prepoznato i zaštićeno kulturno i prirodno nasleđe – ne zastupa niko osim nas samih. Lijek za to postoji, ali nije lako dostupan. Potrebno je, prije svega, da ove probleme prepoznamo i artikulišemo kao politička pitanja i zahtjeve – podvlači Dragović.
Dragović navodi da јe јako bitan angažman mladih, te da od njih samih zavise njihove mogućnosti u Crnoj Gori, od njihove snage da se usprotive svemu što život u Crnoj Gori danas čini teškim.
– A toga ima dosta, i od potreba, recimo, za obrazovanjem, koje je ponekad prosto nemoguće zadovoljiti u tako malom prostoru. Mislim da je važno da odlazimo i da se vraćamo, da postoji stalna razmjena, da je to jedan od načina da crnogorsko društvo ostaje otvoreno za teme i razgovore od globalnog značaja – navodi Dragović koјa јe već neko vrijeme van Crne Gore.
Na pitanje kako problemi sa kojima se ovdje suočavamo izgledaju sa distance koju donosi život u inostranstvu, ona navodi da se oni ne čine manje važnim, ali izgledaju manje izuzetno.
Globalni kapitalistički sistem koji proizvodi i perpetuira društvene nepravde i nejednakosti nam je zajednički, a distanca može da donese jasnoću u prepoznavanju i povezivanju lokalnih inicijativa i metoda koje mu se mogu usprotiviti.
