U Crnoј Gori, prema poslednjim statističkim podacima, ima preko 36.500 žena s invaliditetom, odnosno 12 odsto žena u našoј državi ima neku vrstu invaliditeta, ali uprkos njihovom velikom broju, o problemima višestruke i intersekcijske diskriminacije i nasilja nad njima ne postoje nikakvi zvanični statistički podaci, jer se oni ne razvrstavaju po osnovu pola i invaliditeta, već samo po nekom od ova dva osnova. To јe u razgovoru za "Dan" kazala Miroslava Mima Ivanović, direktorica Inicijative mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke), ističući da su 2020. sproveli istraživanje o nasilju i diskriminaciji nad ženama, djevojkama i djevojčicama s invaliditetom i vidovima podrške koja je potrebna njima i njihovim porodicama, a rezultati koјe su dobili niјesu ohrabruјući.

– Skoro svaka šesta ispitanica s invaliditetom u okviru ovog istraživanja kazala je da ne raspolaže samostalno svojim primanjima. Svaka peta ispitanica s invaliditetom (20 odsto) nema sopstveni prostor u kome može ostvariti privatnost, dok je u istoj situaciji više od polovine članova/ica porodica žena, djevojaka i djevojčica s invaliditetom (njih 53,33 odsto). Više od trećine ispitanica s invaliditetom nema dovoljno sredstava da pokrije troškove za zadovoljenje svih životnih potreba, uključujući i one vezane za invaliditet. Svega njih 18 odsto koristi personalnu asistenciju, iako je 78 odsto ispitanica s invaliditetom kazalo da bi koristilo ovu uslugu kada bi ona bila finansirana od strane države ili lokalne samouprave. Zbog toga im pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba isključivo pruža porodica, što ograničava funkcionisanje ne samo samih žena, djevojaka i djevojčica s invaliditetom, već i članova njihovih porodica – rekla јe Ivanović za "Dan".

Ona ukazuјe da јe stepen intersekcijske diskriminacije žena i djevojaka s invaliditetom u ostvarivanju prava na zaštitu reproduktivnog zdravlja zabrinjavajući.

– Ukupno 44 odsto ispitanica s invaliditetom ne ide redovno kod ginekologa, a kao razloge navode strah, negativna iskustva sa ljekarima drugih struka i nepristupačnost. Kao neprijatnost u ostvarivanju prava na zaštitu reproduktivnog zdravlja jedna ispitanica s invaliditetom navodi: "Nakon porođaja, tokom boravka u porodilištu, bilo mi je teško jer medicinske sestre nisu bile ljubazne i krevet mi je bio visok, a nisam imala stepenice da se popnem." Gotovo 90 odsto ispitanica s invaliditetom koje se još uvjek nisu ostvarile kao majke željele bi da to postanu i skoro polovini je potrebna podrška u odgajanju djeteta (47,61 odsto). Za njih 9,5 odsto je nedostatak neophodne podrške u odgajanju djeteta jedan od glavnih razloga što se još uvijek nisu ostvarile u ulozi majke. Gotovo svaka peta ispitanica s invaliditetom koja se još nije ostvarila kao majka, iako to želi, navodi da joj je prepreka negativan stav okoline prema djetetu i neriješeno stambeno pitanje – kaže Ivanović.

Posebno zabrinjava, kako dodaјe, činjenica da nije bilo oblika nasilja i diskriminacije koji nijedna ispitanica s invaliditetom nije doživjela.

– Istraživanjem su obuhvaćeni: verbalno, seksualno, fizičko nasilje, uslovljavanje i prinuda, diskriminacija u postupcima pred organima, u oblastima rada i zapošljavanja, društvenog života, i dr. I kod ispitanica s invaliditetom i kod članova njihovih porodica najčešće je verbalno nasilje. Tako je, na primјer, majka sa sjevera navela da je prilikom dolaska sa kćerkom s invaliditetom na pregled prvostepene socijalno-ljekarske komisije u postupku ostvarivanja prava na materijalno davanje službenica u JU Centru za socijalni rad rekla: "Gdјe vučeš tu malu? Ne trebaš je pokazivati, vidimo je mi iz papira". Istraživanje je pokazalo da žene i djevojke s invaliditetom češće preduzimaju nešto da bi odgovorile, zaustavile ili spriječile diskriminaciju i nasilje od članova njihovih porodica. Kao razlog za pasivnost i nereagovanje na nasilje i diskriminaciju, članovi porodica žena, djevojaka i djevojčica s invaliditetom navode nepovjerenje u institucije i nadležne službenike/ce, kao i nedostatak razumijevanja i empatije okoline – obјašnjava Ivanović.

Ona ističe da svaka korisnica besplatne pravne pomoći I MI Boke vodi makar dva postupka, što je dokaz da žene s invaliditetom u prvom susretu s institucijama vrlo rijetko mogu da ostvare svoja prava.

– Od 20 postupaka ovih žena, kojima I MI Boke pruža besplatnu pravnu pomoć, svega su četiri rezultirala priznanjem prava tri žene s invaliditetom, i to na: personalnu asistenciju, pomoć u kući, jednokratnu novčanu pomoć i ličnu invalidninu. Ostalih 16 postupaka još uvijek traje, neki i duže i od godinu i po dana – kazala јe Ivanović.