Direktorka Banke hrane Marina Medojević oglasila se povodom najave da će od ponedeljka 4. jula roditelji moći da podnesu zahtjeve za ostvarivanje prava na dječji dodatak, navodeći da taj dodatak od 30 eura mnoge porodice neće izbaviti iz siromaštva.

Saopštenje Medojević prenosimo u cjelosti: 

Od ponedeljka, 4. jula svi roditelji i staratelji djece do 18 godina starosti moći će da u Centru za socijalni rad u opštini prebivališta podnesu zahtjev za ostvarivanje prava na dječiji dodatak. 

Ova vijest bi bila odlična da je u Crnoj Gori mala razlika među prihodima zaposlenih i da je njihov standard dobar kao i da imamo mali broj porodica sa djecom, među nezaposlenima.

Kako smo država velikih socijalnih razlika sa visokom stopom nezaposlenosti od preko 20 odsto, odluka da sva djeca nakon 18 godina dobiju isti iznos dječijeg dodatka je nepravedna.

Iznos dodatka za djecu od 30 eura ne može porodicu izbaviti iz siromaštva, niti omogućiti zadovoljavanje razvojnih potreba djece. Samo djeca korisnika socijalne pomoći do koje se teško stiže zbog krutih i teško ostvarljivih uslova čak i u vremenu velike krize u kojoj živimo,imaju 44 eura i to ne za svu djecu u porodici, nažalost. Popuštanje kriterijuma dodjele socijalne pomoći, kako bi dostupnost sistemu socijane zaštite bila veća je obaveza naše države. 

Kod nas mali broj zaposlenih ima prosječnu platu od 707 eura, a čak ni ona nije dovoljna za minimalnu potrošačku korpu od 740 eura, koja znači biološki opstanak porodice tj. 2211 K cal  po osbi. U njoj nije uračunata renta ili kirija kako bi minimalna potrošačka korpa bila niža i što bliža prosječnoj plati. 

Još 2015. godine kada je renta ulazila u sastav minimalne potrošačke korpe iznosila je 199,7 eura, što bi današnju minimalnu potrošacku korpu dovelo do skoro 1000 eura. Kako kod nas največi broj zaposlenih prima minimalnih 450 eura, možemo zaključiti da ni dva zaposlena u porodici ne dostižu takvu potrošacku korpu. 

Kao i u mnogim uređenim, socijalno odgovornim država visina dječijeg dodatka mora biti zavisna od prihoda i imovine porodice u kojoj žive. Logično, porodica koja ima manje, dobila bi veći dječiji dodatak za svako dijete bez izuzetka, kako bi se koliko toliko pomoglo djecu da rastu zdrava i da mogu da se školuju, a i da ne bi ponavljala sudbinu svojih roditelja.

Najveći problem sistema socijalne zaštite kod nas je što se za davanja za materijalno ugrožene izdvaja svega 25% odnosno 14,5 miliona godišnje od ukupnih 58 miliona eura opredijeljenih za materijalna davanja. 

Uvođenjem univerzalnog dječjeg dodatka za djecu do 18 godina i davanja za materijalno ugrožene čini da svega oko 6% ukupnih izdvajanja za materijalna davanja.

Potrebno je hitno povećati visinu materijalno obezbjeđenje porodice i dječijeg dodatka kako bi se vratilo dostojanstvo porodica u stanju nemaštine, kao i obuhvat socijalno ugroženih građana sa materijalnim obezbjeđenjem kroz izmjene kriterijuma za ostvarivanje ovog prava.