Tokom poslednjih poplava, zbog kojih je na desetine domaćinstava napustilo svoje domove, nije sazivan Koordinacioni tim za zaštitu i spašavanje, kojim je trebalo da upravlja predsjednik Vlade Milojko Spajić ili ministar unutrašnjih poslova, Danilo Šaranović, iako je to zakonska obaveza, ukazuju sagovornici "Dana".
– Dugo godina se bavim analizom poplava i funkcionisanjem hidrotehničkih sistema, uključujući i velike poplave iz 2010. godine. Tada sam kroz analize poplava u Nikšićkom polju i nizvodno od HE "Mratinje" kao ključni problem identifikovao nedostatak jedinstvene, ažurne baze podataka o vodotocima, odvodnim kanalima i zonama plavljenja. S pravom se danas postavlja pitanje: da li su nas iskustva iz 2010. godine obavezala da preduzmemo sve potrebne aktivnosti kako bismo buduće poplave dočekali spremniji? Nadao sam se da će ta iskustva biti pretočena u trajna i sistemska rješenja i da ćemo shvatiti da osnovni problem više nije sama voda, već način na koji se njome upravlja. Nedavne poplave još jednom su ogolile slabosti sistema – odsustvo planiranja, nepostojanje ažurnih podataka, zapuštenu infrastrukturu i nejasnu podjelu odgovornosti – kazao je za "Dan" hidrolog Slavko Hrvavčević.
On ističe da poplave nijesu iznenađenje prirode, već test našeg sistema upravljanja vodama, koji, nažalost, taj test često ne položi.
– Prema dostupnim informacijama, reakcije na poplave su u velikoj mjeri bile stihijske i zakasnjele. Kao i u ranijim slučajevima, umjesto analize uzroka, često se tražio "dežurni krivac", uz prebacivanje odgovornosti na druge institucije ili na klimatske promjene. Nasipi i kanali koji su građeni prije više decenija rađeni su parcijalno i u svoje vrijeme su imali određenu funkciju. Danas je očigledno da veliki dio kanala za odvođenje voda nije u funkcionalnom stanju. Prema važećoj zakonskoj regulativi, oni su u nadležnosti opština, koje su dužne da ih održavaju. Međutim, u praksi ne samo da se ne održavaju, već su često uzurpirani, zatrpani ili pretvoreni u građevinske i komunalne površine. Slična je situacija i sa prirodnim vodotocima – zapuštena korita, nelegalna gradnja u plavnim zonama i nekontrolisana eksploatacija riječnog materijala doveli su do ozbiljne degradacije njihovog kapaciteta. Pokazalo se da je izostalo sistemsko upravljanje rizikom od poplava, dok su pojedine opštinske službe reagovale tek kada je šteta već nastupila, i to u granicama svojih skromnih mogućnosti – rekao je Hrvavčević.
Da bi državne i lokalne službe mogle adekvatno reagovati, smatra naš sagovornik, prvi i ključni korak je promjena pristupa, što podrazumijeva da prioritet mora biti upravljanje rizikom, a ne samo reagovanje kada poplava već nastupi.
– Država bi, po mom mišljenju, morala hitno preduzeti sledeće mjere: izraditi katastar stvarnog stanja vodotoka i odvodnih kanala, definisati i kartirati linije i zone plavljenja za sve opštine u Crnoj Gori i objediniti sve te podatke u jedan cjelovit, ažuran i operativan dokument. Takav dokument mora biti dostupan: prostornim i urbanističkim planerima, lokalnim samoupravama, službama zaštite i spašavanja i donosiocima odluka na državnom nivou. Bez pouzdanih podataka, jasnih nadležnosti i kontinuiranog održavanja infrastrukture, svaka naredna obilna kiša za nas će predstavljati novu "vanrednu situaciju". Poplave se ne mogu u potpunosti spriječiti, ali se njihove posledice mogu znatno umanjiti – pod uslovom da sistem počne da funkcioniše prije, a ne poslije poplavnog talasa. Ako poplave dočekujemo nespremni i bez sistema, onda svaka obilnija kiša postaje vanredna situacija. Priroda nam ne šalje iznenađenja, već upozorenja – naglasio je Hrvavčević.
Direktorica Centra za klimatske promjene Univerziteta "Donja Gorica", dr Ivana Vojinović kaže za Dan da su i ovog puta poplave potvrdile strukturne slabosti i specifičnu geomorfološku strukturu Crne Gore, koju karakterišu izrazito razuđen reljef, kratki i strmi vodotoci, razvijena karstna hidrologija i oko 300 bujičnih područja i slivova, što povećava ranjivost sistema na kratkotrajne i intenzivne padavinske epizode.
-Međutim, ove poplave su dodatno ukazale i na negativan uticaj ljudskog faktora. Tu prije svega mislim na neadekvatno planiranje prostora, izgradnju objekata u poplavnim zonama, degradaciju riječnih korita, akumulaciju nanosa i otpada u vodotocima, kao i smanjenje prirodnih retenzionih površina. Svakako, klimatske promjene predstavljaju dodatni, strukturni uzrok koji oblikuje dugoročni trend povećanja poplavnog rizika u Crnoj Gori. Usled klimatskih promjena, mogu se očekivati češće i intenzivnije poplave, naročito kao posledica porasta učestalosti ekstremnih padavina u kratkim vremenskim intervalima, zasićenosti zemljišta i promjena u sniježnom režimu – kazala je Vojinović.
Kako primjećuje, za razliku od operativnog mehanizma sistema zaštite i spašavanja, uključujući i opštinske timove, koji je bio aktiviran kroz rukovođenje konkretnim intervencijama na terenu, vladin Koordinacioni tim za zaštitu i spašavanje formalno nije sazvan ili aktiviran tokom poslednjih poplava.
– Nema informacija o održanoj sjednici Koordinacionog tima, donesenim zaključcima tog tijela, niti o njegovim konkretnim odlukama u vezi sa upravljanjem poplavnim rizikom u ovom periodu. Prema Zakonu o zaštiti i spašavanju, Koordinacioni tim je strateško-koordinaciono tijelo koje se formira radi usmjeravanja i usklađivanja aktivnosti svih subjekata sistema, te obezbjeđuje političku i institucionalnu koordinaciju u slučaju većih nesreća i elementarnih nepogoda (uključujući poplave). Njime rukovodi predsjednik Vlade, a zamjenjuje ga ministar unutrašnjih poslova. Neaktiviranje Koordinacionog tima ne znači da sistem nije reagovao, ali ukazuje na to da ovaj događaj, institucionalno posmatrano, nije tretiran kao situacija koja zahtijeva najviši stepen međuresorne i političke koordinacije, a što je trebalo da bude. Ovo otvara i važno pitanje institucionalne procjene rizika, odnosno toga da li se poplave i dalje dominantno posmatraju kao lokalni ili sektorski problem, umjesto kao nacionalni, bezbjednosni i razvojni izazov koji zahtijeva dugoročnu i koordinisanu reakciju države i društva u cjelini, posebno u kontekstu klimatskih promjena – istakla je Vojinović.
Kako je dodala, pri svakom događaju poput ovog treba da postoji jedno centralno tijelo koje preuzima političku i institucionalnu odgovornost za ukupno upravljanje krizom i njenu javnu prezentaciju.
– Kao što su poplave iz 2010. godine, kada je na Skadarskom jezeru zabilježen istorijski maksimum, poslužile u određenom dijelu kao parametar za planiranje preventivnih, operativnih i sanacionih mjera, poplave s početka 2026. već ukazuju na potrebu da se upravljanje njima pomjeri sa kriznog reagovanja ka planskoj prevenciji, na stavljanje prostornog planiranja u svrhu smanjenja rizika od poplava, redovno održavanje vodotoka i infrastrukture, jačanje institucionalne i lokalne spremnosti, kao i na doslednu primjenu politika i planova. U funkciji toga nalazi se i novi okvir upravljanja rizicima od poplava, koji je uspostavljen usvajanjem Planova upravljanja rizicima od poplava za Dunavski i Jadranski sliv krajem 2025. godine, a koji je usklađen sa Direktivom EU o poplavama, što je od posebnog značaja u kontekstu sve učestalijih ekstremnih hidroloških događaja – naglasila je Vojinović.
