Na sjednici održanoj 13. oktobra, Vrhovni sud je odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT), podnijet 4. jula, podignutog protiv pravosnažnih presuda podgoričkog Osnovnog suda od 19. jula 2024. i Višeg suda u Podgorici od 29. novembra iste godine.
Vijeće sudija činili su predsjednik vijeća Zoran Šćepanović i sudije Ana Vuković, Valentina Pavličić, Jelena Čabarkapa i Milenka Seka Žižić, kao članovi vijeća.
Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici teretilo je Lakićević Đuranović da je počinila krivično djelo povreda moralnih prava autora i interpretatora. Nakon što su sudovi pravosnažno ocijenili da profesorica nije kriva, VDT je podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti, cijeneći da je presudama povrijeđen zakon u korist okrivljene Bojane Lakićević Đuranović.
Tužilaštvu su bile sporne ocjene iz presude da specijalistički rad oštećenog studenta nije individualna duhovna tvorevina, te da njegovo djelo nema karakter autorskog djela, cijeneći kontradiktornim i nejasnim zaključke sudova.
– Imajući u vidu da je okrivljenoj stavljeno na teret da je 98 odsto rada oštećenog javno izložila u svom radu, a da se vještak za autorska prava M.J., kako u svom osnovnom nalazu i mišljenju, tako u dopuni nalaza i mišljenju, određeno izjasnio da ne postoje djelovi rada oštećenog koji su van opštepoznatih činjenica, slučajeva sudske prakse i citiranja raznih ugovora, tj. ne postoje djelovi rada oštećenog koji su dio individualnih duhovnih dostignuća, jasno je da tih 98 odsto preuzetog sadržaja iz rada oštećenog ne može predstavljati autorsko djelo, pa su i prvostepeni i drugostepeni sud pravilno postupili i izveli pravilan zaključak kada su okrivljenu oslobodili optužbe na osnovu čl. 373 st. 1 tač. 2 ZKP-a, o čemu su u pobijanim presudama dati dovoljni, jasni i uvjerljivi razlozi, koje u cjelosti prihvata i ovaj sud – piše u presudi Vrhovnog suda.
Dalje se navodi da je jasan nalaz i mišljenje vještaka za autorska prava da rad oštećene ne sadrži elemente individualne duhovne tvorovine, pa su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da rad ne predstavlja autorsko djelo u smislu člana 4 Zakona o autorskim i srodnim pravima.
– Prema tome, predmetni rad nema potrebnu orginalnost niti individualni karakter koji bi ga činio autorskim djelom, već predstavlja kompilaciju opštepoznatih i javno dostupnih podataka, koji su izneseni bez stvaralačke transformacije, pa kako nedostaje osnovni element autorskog djela – orginalnost i individualni karakter izraza, to isti ne može uživati zaštitu po osnovu autorskog prava – ukazale su sudije Vrhovnog suda u presudi.
