Radili su i gradili širom zemlje, na ponos svog grada i čitave Crne Gore, i bila među najboljima u čitavoj tada velikoj državi.

Milivoje Mikan Drobnjak (61) bio je učesnik tri radne akcije, a na drugoj, kad su gradili vodovod i kanalizaciju u tadašnjem Titovom Užici i okolini 1980. godine, na ORA Kadinjača, imao je čast da bude komandant nadaleko čuvene bjelopoljske brigade.

– Prvi put kao brigadir bio sam na OTA Kozara 1977, kao student Ekonomskog fakulteta u tadašnjem Titogradu, kao član brigade "Veljko Vlahović". To su za mene nezaboravni dani. Sjećam se, tada je sa nama tri dana bila i čuvena grupa Bijelo dugme. Treći put sam bio u sastavu brigade koja se opet zvala "Veljko Vlahović", a bila je sastavljena od brigadira iz čitave Crne Gore. Bili smo na ORA Kumrovec 1983. godine – sjeća se Drobnjak, dodajući da je brigada sastavljena od Bjelopoljaca bila prepoznata kao jedna od najboljih u čitavoj Jugoslaviji.

Bio je udarnik sva tri puta, a najviše se sjeća bratskog druženja.

U sastavu bjelopoljske brigade bio je i Bogoljub Peković Peko, koji danas više nije među živima. On je učestvovao na tri radne akcije i uvijek je bio udarnik, za šta je dobijao priznanja. On je svojevremeno pričao za "Dan" o tim danima, kojih se sjećao kao najljepših i najsrećnijih u svom životu.

– Kad god pomislim kako je na tim radnim akcijama bilo obuzme me radost. I to vrijeme nikad zaboraviti neću. Stekao sam puno prijatelja širom Juge i puno životnog isksutva – govorio je Pekovi.

On je prvi put otišao na radnu akciju na nagovor svoje majke Danice, koja je i sama učestvovala u izgradnji željezničke pruge Titograd–Nikšić.

– Ta moja prva radna akcija bila je 1981. godina, u sastavu naše bjelopoljske brigade, gdje je nas bilo sedamdesetak akcijaša, a radili smo na izgradnji vodovoda Podrinje–Kolubara. Ta naša brigada je najbolja svih vremena. Svi smo dobili udarničke značke. Živjeli smo kao jedna porodica. Kasnije su se mnogi okumili, a svi smo ostali doživotni drugovi – isticao je Peković.

U okolini Valjeva, gdje su bili smješteni, komanadant im je bio sada pokojni Blažo Leković i,kako je govorio, možda najbolji i najomiljeniji akcijaš Dragan Cvrle Gordić.

– Ja sam vodio mlađu grupu, odnosno one koji nijesu bili punoljetni. Sve je bilo na visokom nivou – pričao je Peko.

Sledeća radna akcija odvela ga je u Gornju Sanicu kod Ključa, u BiH, gdje su takođe radili na izgradnji vodovoda. I opet su svi bili višestruki udarnici.

Njegova treća i, kako se ispostavilo, poslednja radna akcija bilo je na Fruškoj gori. Sjećao se da je na ručku sjedio pored tadašnje predsjednice Vlade Jugoslavije Milke Planinc, koja im je došla u posjetu.

– Akcije su bile prelijepe. Vladali su bratstvo i jedinstvo, sloga i ljubav. Stvarale se ljubavi kasnije krunisane brakom, a prijateljstva i drugarstva za čitav život – kazao je Pekoviću tom razgovoru za naš list.

Tada ga je obradovala vijest da je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić pokrenuo pitanje ponovnog organizovanja omladinskih radnih akcija.

– Ako to zaživi, eto me tamo. Organizovaću brigadu i idemo da radimo – poručivao je Peković, koji je inače i 25 puta dobrovoljno dao krv.

Prisjetio se kako su tadašnje novine pisale o podvigu brigadira iz Bijelog Polja kada su bili na radnoj akciji Šamac–Sarajevo 1978. godine.

– Po kiši su prebacili normu 453 procenta. Tokom cijelog jučerašnjeg dana lila je jaka kiša, pa je na trasu izašlo nekoliko omladinskih radnih brigada. Među njima i brigada "Rifat Burdžević – Tršo" iz Bijelog Polja, koja je bila najbolja. Napravili su pravi podvig. U više nego teškim uslovima za rad, dnevnu normu su ostvarili sa 453 odsto. Ovaj podvig mladi Crnogorci su napravili kopajući kanal i postavljajući kabl – prenio nam je Peković pisanje "Oslobođenja".