On je istakao da se pretpostavlja da u svijetu oko 100 miliona osoba ima epilepsiju, a da u Crnoj Gori blizu 7.000 ljudi boluje od te bolesti.

Ovaj neurolog iz bjelopoljske Opšte bolnice upozorava da su oboljeli od epilepsije i dalje stigmatizovani u društvu.

– Nažalost, stigma postoji, postojala je i sva je prilika da će postojati i dalje, i mnogo neuroloških tema i stručnih i manje stručnih upravo su o tome – stigmi u epilepsiji. To je jednostavno nešto što se generacijama provlači, jer se uobičajeno misli da se radi o bolesti koja je misteriozna, nedovoljno ispitana, nepredvidiva. Donekle ima istine u tom dijelu o nepredvidivosti, ali je istina i da je ta bolest prilično dobro ispitana, pogotovo u poslednje vrijeme, u smislu uzroka nastanka. U svakom slučaju, daleko je od toga da bi ti pacijenti u bilo kom pogledu trebali da budu stigmatizovani. Oni, u suštini, žive jedan sasvim normalan život, osim što su vezani za doživotno uzimanje terapije, ako se radi o primarnoj epilepsiji. Uz to, važno je da se ritam života u nekim segmentima koriguje. Živjeti sa epilepsijom je mnogo komfornije nego, recimo, živjeti sa dijabetesom – objašnjava dr Madžgalj.

Što se tiče učestalosti epilepsije, ona je različita u zavisnosti od starosnih grupa.

– Najčešće su u prvoj dekadi i zadnjim dekadama od 70. godine pa naviše. To je konkretno vezano za uzroke, i iz tog razloga se u mlađem periodu javljaju nasljedne ili primarne epilepsije, dok su u starijoj životnoj dobi simptomatske, kao rezultat oštećenja moždanog tkiva zbog raznih bolesti, bilo da su u pitanju degenerativne, vaskularne, infektivne ili druge bolesti – pojašnjava dr Madžgalj.

Govoreći o moždanom udaru, kaže da po broju oboljelih Crna Gora prati evropski trend, pa je na 100.000 stanovnika od 100 do 300 novooboljelih od moždanog udara.

Godišnje 300 građana doživi moždani udar

On naglašava da se moždani udar može spriječiti ukoliko se ozbiljno shvate upozoravajući znaci kao što su jaka glavobolja, prolazne smetnje vida, prolazna utrnulost ili slabost polovine tijela, oduzetost jedne ruke ili noge, gubitak ili nemogućnost govora, i na vrijeme se potraži ljekarska pomoć.

– Do moždanog udara ili šloga dolazi najčešće zbog začepljenja krvnog suda ili, rjeđe, pucanja krvnog suda u mozgu – kazao je Madžgalj.