Skoro svaki deseti nezaposleni na evidenciji nezaposlenih stariji je od 60 godina, pokazuju podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZCG) koji su dostavljeni "Danu". Ukupan broj nezaposlenih na evidenciji je preko 46.000, dok je preko 4.200 onih koji su stariji od 60 godina, koji bi prirodno uskoro trebalo da se penzionišu nego zaposle.
– Na evidenciji nezaposlenih na dan 21. jun nalazilo se 46.485 lica (26.415 žena). Struktura nezaposlenih lica prema godinama starosti je sledeća: od 15 do 19 godina 960 (488 žena); od 20 do 24 godine 3.567 (2.044 žena); od 25 do 29 godina 5.233 (3.380 žena);od 30 do 34 godine 5.668 (3.642 žena); od 35 do 39 godina 5.722 (3.590 žena); od 40 do 44 godine 5.603 (3.224 žena); od 45 do 49 godina 5.052 (2.724 žena); od 50 do 54 godine 5.106 (2.651 žena); od 55 do 59 godina 5.316 (2.585 žena) i preko 60 godina 4.228 (2.127 žena), naveli su iz Zavoda za zapošljavanje u odgovorima dostavljenim "Danu".
Prema podacima ovog državnog organa, broj lica prijavljenih na evidenciju nezaposlenih u periodu od 1. januara do 31. decembra 2021. godine bio je 42.435 (24.374 žena).
– Broj lica prijavljenih na evidenciju nezaposlenih u periodu od 1. januara do 21. juna prošle godine iznosio je 23.387 (13.202 žena). U periodu od 1. januara do 21. juna ove godine na evidenciji nezaposlenih je prijavljeno 14.526 (8.062) – navode u Zavodu.
Građani koje je "Dan" anketirao upozoravaju da u Crnoj Gori postoji smo partijsko zapošljavanje, te da su biroi rada bukvalno izgubili svrhu.
Baranka Senka Rastoder smatra da biroi rada ne rade svoj posao i nemaju svoju funkciju.
– Nigdje u Evropi nijesam čula da nekog isključuju sa biroa rada jer je prikasnio dan da se javi kao nezaposleno lice. Mislim da je taj broj nezaposlenih mnogo, mnogo veći – ističe ona.
Ona kaže da su lica preko 60 godina na evidenciji zaposlenih zapravo bivši radnici koji su svojevremeno ostali bez posla u promašenim privatizacijama.
– Ljudi jednostavno ostaju na birou dok ne steknu jedan od uslova za penziju. U većini slučajeva njima firme nijesu uplaćivale doprinose. Konačno, meni nije jasno kako ti ljudi žive i kako se snalaze. Oni su oštećeni po više osnova. Imamo i zamjenu teza – da se biroi rada u stvari ne ponašaju kao da su oni tu zbog nezaposlenih lica, već obratno – kao da su nezaposleni tu zbog njih. Najtragičnije je to što zbog toga mladež nema perspektivu. Iz biroa rada kažu da imaju manjak radne snage tokom sezone, a na drugoj strani ogroman broj nezaposlenih je kod njih. Lica preko 60 godina su dvostruke, trostruke žrtve čuvene tranzicije i transformacije privrede, i na kraju krajeva, što je jako bitno, mi u Baru, ali i Crnoj Gori, više nemamo fabrika. Možemo da pričamo o turizmu koliko hoćemo, ali bez industrije nema napretka – smatra Rastoder.
Njen sugrađnin Reka Ličina kaže da u Crnoj Gori postoji samo partijsko zapošljavanje.
– Ljudi od 60 godina su ne samo pri kraju radnog vijeka, nego i života. Radili su po 30 godina i nakon toga došli na Zavod za zapošljavanje, a onda čekaju šta će se desiti. Politika zapošljavanja nam je nikakva. Prioritet je partijska knjižica, a ne stečena diploma. Gdje bi, uostalom, ljudi i mogli da se zaposle ako su fabrike zatvorene? I to malo radne snage što imamo je zaposleno u trgovini, a u javnom sektoru zapošljavaju se lica bliska vlasti. Tako su trgovina i građevinarstvo postala mjesto gdje se zapošljava sirotinja – kaže Ličina.
Bjelopoljac Uglješa Prebiračević smatra da je situacija teška, a da je nezaposlenost samo eskalirala.
– Zatvoreno je sve što je moglo da se zatvori. Fabrike i preduzeća ostala prazna. Više od desetak hiljada samo je radilo u industrijskoj zoni u Nedaksuima. Sad ništa. Situacija je možda najteža u Bijelom Polju. Iako je čitav sjever više nego ugrožen. Zato treba nešto da se uradi da se zadrže mladi, da se otvore proizvodni programi, ali i ono malo zaposlenja što ima da ne bude po političkoj osnovi – poručuje on.
Velimir Kovačević iz Bijelog Polja kaže da je sve manje stanovnika u toj opštini.
– Odlaze ko gdje može da ode. Naročiti mladi ljudi. Sjever, posebno Bijelo Polje je opustjelo. Niko se zaposliti ne može. A nema ni gdje. Jedino u ovim državnim i opštinskim ustanovama. Zato mora država da otvori fabrike – smatra on.
Njegov sugrađanin Radoje Milićević priča da ima crkavicu od penzije i jedva opastaje.
– A vidim da mnogi, naročito mladi, bezuspješno traže posao. A nemaju ga istina gdje naći. Kad nema nigdje nikakvog preduzeća ili fabrike. Tu se nešto mora uraditi, da se zaustavi iseljavanje sjevera – ističe on.
Kotoranin Dragoslav Đorđević ocjenjuje da je nezaposlenost prisutna ne samo u Crnoj Gori, već i na Balkanu – u Srbiji, Bosni...
– A razlog što je nezaposlenost velika je zato što su prethodnici upropastili sve što je bilo dobro, prodali tajkunima i narod nema posla. Ne može od turizma samo da se živi. Država bi morala da "pokupi" sve pare od ovih koji su pokrali, da ih podijeli da se otvaraju nove firme. Ne mogu da uzimaju od sirotinje od koje naplaćuju porez od 100 do 200 eura, od toga država ne može da živi, ali može od firmi prodatih u bescijenje, pa privatizovanih, pa prisvojenih – to je problem cijelog Balkana. Oni sa 60 godina mogu da budu jedino noćni čuvari, nema šanse da nađu neki drugi posao. Ranije je bilo da su penzionere čuvala i izdržavala djeca, a sad je obrnuto – primjećuje on.
Коментари (0)
Оставите свој коментар