Reprezentativne sindikalne centrale u Crnoj Gori više su postale dekor koji Vladi i poslodavcima daje legitimitet za donošenje pojedinih akata koji su često i na štetu radnika, a da su ispali "iz igre" svjedoči i njihova pasivnost i ćutanje na urušavanje prava zaposlenih poslednjih 30 godina, ocjenjuju sagovornici "Dana".
Dugogodišnji sindikalci, naši sagovornici, navode da je aktuelna kriza koju karakteriše povećanje cijena svega, ipak nije zasluga samo naših političara, već je u pitanju nešto što pogađa cijeli svijet.
Prema ocjeni sindikalnog i građanskog aktiviste Predraga Spasojevića, ona grupa sidnikata koja se se zaista bori za zaposlene, a takvih ima na nivou sindikalnih organizacija i grana, trebalo bi da krenu u ozbiljnu akciju usmjernu prema Vladi i parlamentu kako bi spasili ono što je ostalo od radičke klase.
– Ova kriza mora da se raspodijeli ravnopravno, tako da veći dio krize ide onima koji imaju više, a ne da cijeli terer padne na najsiromašnije. Osim ekonomske krize, imamo i krizu morala, bezbjednosti i svega, a sindikati su se decenijama bavili sami sobom i ličnim ambicijama, kao ishod toga, dobili smo sindikate koji nemaju snagu da se odupru bilo čemu – kaže Spasojević.
Prema ocjeni Veselina Vujanovića, svakom čovjeku je jasno da je politika preuzela sve segmente države, pa su tako političari uzeli posao sindikatima, te u parlamentu se odlučuje o zaradama, socijalama, pa čak postoji i utrkivanje ko će više da predloži.
– Nemam ništa protiv brojnih socijalnih davanja, ali bojim se da to može da dovede do bankrota države. Mi već sada osjećamo, a tek ćemo osjetiti, posledice rata u Ukrajini i to u ekonomskom smislu, a nadam se da nećemo u nekom drugom, bezbjedonosnom i političkom. Političke elite su nam se rastrčale da uđu u novu vladu, ne znamo kakvu. Naime, kada se govori o prioritetima to su temeljni ugovor, otvoren Balkan, razni zakoni, međutim, sad se ne priča o položaju radnika i nije čudno što je narod na ivici strpljenja. Vladajući bi više trebali da se pozabave pitanjem kako ovaj narod da preživi. Istina je da su zarade povećane i po prvi put je prosječna zarada na nivou potrošačke korope i to treba pozdraviti, ali pita li se iko šta je sa 130.000 penzonera čije penzije su, najčešće, ispod 300 eura. Shvataju li političari da sve što valja u ovoj državi su gradili penzioneri. Smatraju li da je sramno i žalosno prepucavati se oko fotelja i kvazi uslova, a gledati ojađene penzionere kako doživljavaju probleme sa biološkim opstankom. O sindikatima je suvišno i pričati, posebno ovim reprezentativnim jer su oni izgubili posao, da su valjali pitali bi se i njihova riječ bi se čula – navodi Vujanović.
Vujanović navodi da se nad penzionerima sprovodi genocid, jer sa njihovim primanjima nemoguće je preživjeti. Ipak, kaže da ima način i da se to riješi.
– Jedna nemala grupa bivših sidnikalaca i ljudi, koji su o sindikalnom pokretu dosta znali, ozbiljno razmišlja da predloži javnosti, političkoj eliti, projekat sanacije svih ekonomskih turbulencija i da isti, ukoliko bude zainteresovanih strana, zajednički realizujemo. Vrijeđa nas kao intelektualce i ljude, u ovom trenutku da ćutimo i ne dižemo glas. Stoga ko je zainteresovan treba da zna da smo mi spremni da svojim znanjem i iskustvom pomognemo, samo je pitanje hoće li političari prihvatiti našu pomoć – navodi Vujanović.
Spasojević ističe da su Crnoj Gori neophodne novčane i robne rezerve.
– Ova država koja je proklamovana kao društvo socijalne pravde mora više da prebaci teret na one koji imaju, a što ne vidim da centrale sidnikata na tome insistiraju. Statuti sindikata su zastareli i sami sebe guše i uništavaju. Imaju bolju poziciju od engleske kraljice, ali potpisuju sve što treba Vladi. Zakon o radu je loš ali su ga oni podržalis. Naši sidnikati, u većlikom broju slučajeva, nijesu ušli u 21. vijek, oni su još u 70–tim i 80–tim godinama prošlog vijeka – smatra on.
Коментари (0)
Оставите свој коментар