Radnici u Crnoj Gori nemaju razloga da slave praznik rada „1. maj” iz razloga što veliki dio zaposlenih ima male plate sa kojima jedva preživljava mjesec, mnogi rade više od osam sati dnevno i 40 sati sedmično i ne koriste prava na godišnje odmore i mnoga druga prava koja su propisana Zakonom o radu, ocijenili su sagovornici „Dana”. To je poražavajuće, jer se radnička klasa 1886. godine u Čikagu borila protiv iskorišćavanja radnika i ginula za osmočasovno radno vrijeme, a u Crnoj Gori u 2021. godini radnici ne uživaju sva prava shodno Zakonu o radu. Zakon je kako tvrde sindikati dobar, ali je njegova primjena problematična i tu leži razlog zbog kojeg dio radnika uživa sva prava, a veliki dio ne. Mnogi se zbog toga i ne bune, jer strahuju da će ostati bez posla.

Na 29. april nezaposlenih je 56.362 lica, a zaposlena 154.782 radnika. Sagovornici „Dana” smatraju da radničke klase praktično nema u Crnoj Gori, te da se ona izgubila ili raspala zajedno sa gašenjem velikog broja fabrika koje su zapošljavale na desetine hiljada radnika.

Prije raspada SFRJ, u Crnoj Gori su punom parom radile fabrike poput Kombinata aluminijuma, Željezare, Rudnika boksita, Radoja Dakića, Titeksa, Polimke, Lenke, Vunka, Gornjeg Ibra, Velimira Jakića, Fabrike elektroda Plužine, Oboda, Košute, Solane, Prvoborca, Marka Radovića, Mljekare i mnogih drugih. Nažalost, veliki broj njih nije preživio tranzicioni i privatizacioni period, dok fabrike koje i danas rade to čine u mnogo manjem obimu i sa značajno manjim brojem radnika. KAP je nekad zapošljavao skoro šest hiljada radnika, danas oko 600, Željezara 7.200, a danas 270 radnika.

U svim tim fabrikama slavio se praznik rada i obilježavao brojnim svečanostima. Danas to nije slučaj.
Predsjednik Sindikata Željezare Željko Rabrenović smatra da „1. maj” nije praznik kakav je nekad bio.
– Nekad je bio oličenje radničke klase, njenoga rada i truda, ali kako je vrijeme prolazilo, „1. maj” je ostao jedan datum u kalendaru koji se vodi kao praznik. Svoj smisao je izgubio odavno. Radničke klase skoro da nema i to malo što je ima, niko je u državi ne shvata za ozbiljno. Nekad je u Željezari kao i svuda u državi obilježavan raznim manifestacijama, svečanostima, otvaranjem pogona, dodjelom stanova, to je nekad bio praznik kome su se radnici baš radovali, a danas od toga nema baš ništa – rekao je Rabrenović.

Istakao je da su radnici nekada imali redovne plate i plate od kojih su mogli da žive lagodno, pa su i praznik proslavljali kako dolikuje.
– Danas kada su plate jadne i žalosne ne može da se preživi od plate do plate, a kamoli da se slavi praznik. Nekad je 7.200 radnika primalo velike plate i ekonomija Nikšića je živjela od toga, a danas kad 270 radnika primi platu to se ni ne osjeti – izjavio je Rabrenović.

Predsjednik Sindikata uprave i pravosuđa Nenad Rakočević je kazao da danas radnici ne znaju da li imaju razloga da slave Prvi maj.
– Radnici najvjerovatnije ne znaju ni šta treba da slave, ni kako je uopšte nastao ovaj praznik. Ne znaju da su se u čitavom svijetu, a inicijalno u Čikagu, desili masovni štrajkovi i demonstracije čime se izdejstvovao čuveni sistem – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Na našim prostorima obilježavanje Prvog maja više se veže za gozbu i slavlje u prirodi, a manje za istorijsko sjećanje na dostignuća svjetskog radničkog pokreta, demonstracije i borbu za radna prava, te je zbog toga potrebno ukazivati na važnost ovog dana, njegovog značenja i njegove svrhe – istakao je Rakočević.

Mnogi se, kako je kazao, sjećaju razloga za slavlje Prvog maja, a to su dobre plate, jaka preduzeća, dobar standard, jaki sindikati, a danas sindikati ne organizuju protestne šetnje jer im se ne bi odazvalo ni deset odsto sindikalnih vođa, a o radnicima da se ne govori.
– Siptomatično je da dobar dio sindikalnih prvaka iz tog vremena i dan-danas bitiše. Sindikati masovno gube članstvo, jer su radnici prepoznali politiku ličnih interesa kod dobrog dijela sindikalnog rukovodstva i njihovu prilagodljivu servilnu politiku socijalnog dijaloga i odluka. Na kraju, isti radnici i članovi kada treba da daju podršku sebi samome, kroz sindikat, nemaju odlučnosti da se usprotive te masovnošću i jedinstvom poboljšaju svoj status – kazao je on.
Prema njegovim riječima, broj nezaposlenih kod nas nikada nije bio veći.
– Pandemija je slomila kičmu privrede, mala i srednja preduzeća, uvukla strah u kosti od gubitka života i zdravlja, te pitanje egzistencije postavila na drugo mjesto. I dalje je funkcionalan sistem kadriranja i zapošljavanja po liniji partije i prijateljskih relacija, a nepotizam je i dalje duboko ukorijenjeno zlo, iako su se desile krucijalne sistemske promjene – saopštio je Rakočević.
Radnik, kako je naveo, treba da se zapita šta želi. Da li je želju prevladao životinjski instikt za preživljavanjem pa sam sebi kaže: „Ćuti, dobro je, može i gore”.
– Mnogi da bi preživjeli mjesec moraju da rade dva posla, moraju da rade dnevno 12 sati, a onda da nasmijani dođu kući svojoj porodici. Duboko želimo da i ovo vrijeme prođe. Nadamo se da će se u budućnosti raditi posao koji voliš i živjeti pod svojim krovom, da će se imati finansija za zimovanje i za ljetovanje, da niko neće znati značenje pojma kredit – poručio je Rakočević.
Bivši radnik KAP-a i bivši sindikalac Radovan Tošković smatra da više nema nikakvog razloga da se slavi Prvi maj.
– Radnici su izgubili sva stečena prava koja su imali. To se desilo zahvaljujući izdaji radničkih interesa od strane republičkih sindikata, koji su sve uradili zarad ličnih interesa. Nekad su radnici imali razloga da slave Prvi maj i bilo je i svečanosti i veselja, radničkih igara, jer je radnik uživao sva prava. Bili su dobro plaćeni, odmaralo se za praznike, imao je svako ugovor za stalno, novac za odmor. Radnik se radovao Prvom maju jer ga je dočekivao zadovoljan, imao je sva prava i bio zaštićen, a sad nema ništa od toga. Radnička prava se neće ni povratiti, dok su na čelu republičkih sindikata isti ljudi koji su na tim pozicijama decenijama. Da bi se promijenio status radnika, treba promijeniti sindikalne vođe – zaključio je Tošković.
Sa druge strane, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata (USSCG) Srđa Keković smatra da će radnici uvijek imati razloga da slave Prvi maj, jer je to dan velike žrtve i velikog postignuća za svijet rada, a odnosi se na osmočasovni radni dan.
– Ujedno, to je dan koji nas uči o solidarnosti i snazi radničkog udruživanja, a to nikada ne smijemo da zaboravimo, pogotovo ne u vremenu neoliberalizma u kojem živimo. Zato je važno taj dan slaviti i obilježavati raznim manifestacijama. Unija slobodnih sindikata Crne Gore je na taj dan organizovala protestne šetnje, ali nas je ove, kao i prošle godine, spriječila epidemija virusa korona i epidemiološke mjere ograničenja kretanja i okupljanja – rekao je Keković.

Podsjetio je da se, dok smo živjeli u vremenu socijalističkog samoupravljanja, Prvi maj obilježavao druženjima, pjesmom, igrom na prvomajskim urancima.
– To je bilo vrijeme u kojem je radnik bio centralna figura u sistemu i u kojem smo, manje-više, svi bili ravnopravni. Poslednje tri decenije živimo u vremenu tranzicije iz tog sistema u sistem kapital odnosa. Prolazimo kroz fazu „vulgarnog” kapitalizma, uništili smo fabrike i industrijsku proizvodnju, sistem je podređen interesima vlasnika kapitala, radnici su stavljeni na marginu, a borbu za očuvanje njihovih prava jedino vode sindikati. U takvim uslovima obilježavanje Prvog maja jeste obaveza, kako bi podsticali svijest radnika o potrebi sindikalnog udruživanja i solidarnosti, ali zaista ovo nijesu vremena za pjesmu i igru – poručio je Keković.
Generalni sekretar Saveza slobodnih sindikata (SSCG) Duško Zarubica ocijenio je da zaposleni u Crnoj Gori ne ostvaruju svoja prava iz rada i po osnovu rada, kako je propisano zakonom.
– To je posebno evidentno u godini pandemije. Zakon o radu je dobro regulisao prava zaposlenih, ali je problem što je socijalni dijalog zamro, a do najboljih rješenja u svim državama se dolazi kroz dijalog. I dalje je prisutan otpor prema sindikalnom organizovanju – rekao je Zarubica.
Osnovni vidovi nepoštovanja prava radnika su radno vrijeme, slobodni dani, rad u vrijeme praznika, neplaćanje prekovremenog rada, što je posebno istaknuto prilikom rada od kuće, koji uopšte nije definisan.
– Dosta prava zaposlenih se ne poštuje i ne ostvaruje u praksi, ali dva sindikata će naći snage i uspjeti da se izbore i sa tim problemima – poručio je Zarubica.
Bivši radnik „Radoja Dakića” Milan Vukčević sa sjetom se sjeća praznika rada.
– Svakog 1. maja praznik je obilježavan na svečani način. Takmičenja između najvećih metalskih preduzeća u kojima je radilo oko 30 hiljada ljudi. Za nas je to bio veći praznik nego Nova godina – kazao je Vukčević.

Sa radničkim pravima naopako je krenulo s raspadom države.
– Morali smo da propadnemo kad su nam pripravnici preuzeli vođenje države. Radnici sada mogu samo da se prisjećaju tog vremena i sigurno je da ove godine za Prvi maj, radnici iz proizvodnje neće osjećati fino, već će se samo sa simpatijama prisjećati kako se nekad obilježavao praznik rada – zaključio je Vukčević.