Predsjedništvo CK SKJ je 25. avgusta i 7. septembra 1982. detaljno razmatralo ekonomske prilike. Bilo je očito da SIV traži političku podršku za mjere kojima bi pokušao da obezbijedi spoljnu likvidnost i uvede red u devizne tokove unutar zemlje, svjestan da masovno izigravanje propisa nije bilo moguće bez političkog zaleđa u vidu pokrajinskih i republičkih vlasti. Postojala je saglasnost oko ocjene da je u zemlji vladao ekonomski haos. Različiti interesi republika i pokrajina nijesu ni skrivani. Iz mnogih izlaganja je provijavalo zastarjelo uvjerenje u svemoć partije, koje je bilo ukorijenjeno u jednopartijskom sistemu i baštinjeno iz ranijih decenija u kojima je partija na izazove odgovarala političkim kampanjama i monolitizmom. Vjerovanje da se partijskom akcijom može savladati i devizna nelikividnost bilo je u neskladu sa dubinom krize.
U raspravi na ovoj i prethodnoj sjednici Milka Planinc je upozorila da je jugoslovenska proizvodnja stagnirala, a potrošnja rasla bez pokrića u rezultatima rada. Kao nekog od važnih izvora nerealne potrošnje označila je: kreditno-monetarnu politiku (emisije novca NBJ, ponašanje poslovnih banaka ‘‘koje defakto emituju novac davanjem kredita i nefunkcionisanjem sistema da ono što su krediti da mora biti na vrijeme u svako doba vraćeno‘‘), međusobno zaduživanje u privredi, nepokrivene gubitke i višegodišnju praksu tolerisanja nerealnih platnobilansnih pozicija. Milka Planinc je posebno ukazivala na to da su godinama unazad devizni bilansi zemlje bili nerealni, jer nijesu bili zasnovani na stvarnom deviznom prilivu već na očekivanom zaduživanju u inostranstvu i izvozu. Za ‘‘velikog potrošača‘‘ je označila i savezni budžet, koji je bilo teško smanjiti, jer se ‘‘radi uvijek o delikatnim temama‘‘ (borci, JNA, finansiranje nerazvijenih). Posebno je govorila o problemu spoljnog duga i poslala jasnu poruku: ‘‘mi ovu godinu ne možemo savladati bez dodatnih zaduženja u inozemstvu‘‘. Podsjetila je da su spoljni dugovi izmirivani uz mnogo problema, ‘‘uz maksimalno angažiranje i stezanje priliva kod privrede i uz totalno, ja bih rekla tako, neću ništa pretjerati, pražnjenje rezervi Narodne banke Jugoslavije‘‘. Bez uvijanja je govorila o uslovljavanjima kojima je država bila izložena, prije svega iz SAD-a. Upozorila je i da nove kredite neće biti moguće dobiti bez saglasnosti američkih banaka, čiju su politiku slijedile druge banke, kao i da novih kredita neće biti ako Jugoslavija ne bude uredno izmirivala postojeće obaveze. Ona je to smatrala ogoljenim političkim pritiskom SAD-a na Jugoslaviju. Zaključivši da ‘‘sljedeća godina neće biti ništa bolja‘‘ i ‘‘da je naša situacija dramatična‘‘, tražila je političku podršku SKJ za politiku SIV-a u pravcu smanjivanja potrošnje i njenog svođenja u realne okvire. Konkretno, zahtijevala je da republički i pokrajinski političari podrže predlog zakona koji bi administrativno zadržao lične dohotke u okvirima čistog dohotka ukoliko to republičke, pokrajinske ili opštinske vlasti ne uspiju svojom političkom akcijom.
Sergej Krajger je posebno isticao problem kreditno-monetarne politike i emisije koju su vršile banke pokrivajući gubitke preduzećima koja su poslovala nerentabilno, dovodeći u pitanje sopstvenu likvidnost.Ukazao je na to da su prema rezultatima rada nagrađivani uglavnom samo radnici za mašinama, dok su administrativne službe svoje plate usklađivale sa troškovima života. Zalagao se da se devize iz tekućeg priliva i kredita koriste prvenstveno za onu proizvodnju koja je bila usmjerena ka izvozu.
Borisav Srebrić je sa više primjera ilustrovao negativne posljedice sukoba republika i pokrajina i uplitanja politike u ekonomske tokove. Rekao je da je država velikim naporima obezbijedila 23 miliona dolara za uvoz uglja za koksovanje, od čega 15 miliona na kredit, ali su se korisnici u zemlji sukobili oko toga ko će kupovati na kredit, a ko za keš. Govorio je o pitanju tzv. ‘‘neidentifikovanog deviznog priliva‘‘ koji je 1981. premašio milijardu dolara.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
