Prateći dalju sudbinu Angeline Dejanović, Zorica Milosavljević u svojoj priči "Zlehuda sudbina bogataške kćeri", objašnjava kakav je dalji tok imalo njeno životno stradanje i kako se zatvorio Angelinin životni krug:
"Uzalud je pokušavala da zaboravi pogibiju svoja dva sina, Dušana i Bogdana. Njihova mati Angelina Popović Dejanović ćerka je čuvenog vinogradara Marka Popovića Smotre, a žena Mila Dejanovića, bivšeg podbana Dunavske banovine, koji se sa porodicom nekoliko godina prije rata doselio u Karlovce, da bi mu sinovi ovdje završili gimnaziju, a ovdje je njegovoj ženi pripadala i jedna od najstarijih i najljepših kuća, u kojoj sam i ja četiri godine stanovala, a podigao ju je osnivač gimnazije Dimitrije Anastasijević Sabov. Stariji Dejanovićev sin, Bogdan, bio je u početku rata student prava, a mlađi Dušan tek je završavao gimnaziju, ukoliko se toga još dobro sjećam. Ne znam da li su oni bili članovi SKOJ-a, no znam da su oba bila nemirna duha, što se još prije, a naročito odmah na početku rata, vidno ispoljilo", zapisala je, između ostalog, o Dejanovićima, u svom memoarskom djelu "Sećanja", Teodora Majica Petrović, koja je bila i u kumovskim vezama sa Smotrinima.
Teodora Petrović je bila u pravu. Bogdan je bio student prava, a Dušan maturant Karlovačke gimnazije, kada su ih u septembru 1941. uhapsile ustaše, pod optužbom da su kao članovi antifašističkog pokreta otpora planirali u Petovaradinu dizanje u vazduh njemačkog šlepa sa municijom na Dunavu. Pored njih, iz Karlovaca su za isto djelo osumnjičena i uhapšena i trojica Hrvata. Na prijekom sudu u Vukovaru Dušan je osuđen na smrt sa još trideset dva člana NOP-a. Strijeljan je 5. oktobra 1941. u Dudiku kraj Vukovara.
Zbog nedostatka dokaza Bogdan je oslobođen optužbe i sledećeg mjeseca pušten iz zatvora. Međutim, karlovačke ustaše su ga i pored toga uhapsile u novembru i otjerale u Jasenovac, gdje je 5. decembra ubijen.
Prezidijum Narodne skupštine Narodne Republike Srbije izdao je 29. novembra 1950. godine spomenicu za vječnu uspomenu na žrtve terora fašističkih okupatora i njihovih slugu za braću Dejanović. Nije poznato kada su vlasti u Karlovcima nazvale jednu ulicu po njima, koja je poslije preimenovana u naselje braće Dejanović.
Angelina je umrla 1975. godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici na Magarčevom bregu.
Čitaocima će svojom sadržinom, sigurno, biti interesantna i priča pod naslovom "Karlovčanin iz Kalifornije":
Od kada je u noći uoči Vidovdana 1941. godine, u strahu da ga ne uhapse okupatori, napustio ognjište i otisnuo se u svijet, trajala je životna odiseja Đorđa Kolarovića (1922–2004), kako je sam nazivao svoj životni put. Bio je sin vinogradara iz sremskokarlovačkog Donjeg kraja, čovjek koji je daleko od rodne grude, preko okeana, izgradio profesionalnu karijeru vrijednu svakog poštovanja.
Započete studije na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu, sticajem ratnih okolnosti, nastavio je na Bečkom univerzitetu kao jedan od rijetkih srpskih studenata u to vrijeme sa Humboltovom stipendijom. Beč je, pričao je Đorđe, tada bio oaza mira, u kojoj nije postavljano pitanje ko si i šta si, i u kojoj je smatrano da ako si tu, nijesi neprijatelj.
Stekavši visoko obrazovanje iz oblasti vinogradarstva i vinarstva, 1949. godine se uputio u daleku Australiju, da ono što je naučio primijeni u toj prekookeanskoj zemlji. Više od četvrt vijeka proveo je na australijskom kontinentu uzgajajući vinovu lozu i spravljajući božansko piće od njenog slatkog ploda, a ostatak života u Americi.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
