Poznata izdavačka kuća "Prometej" iz Novog Sada i Radio-televizija Srbije iz Beograda, objavile su 2016. godine knjigu zanimljivog naslova, sa isto tako zanimljivim sadržajem – "Plameni mač u Srbiji i drugde", čiji je autor "jedna neobična žena", engleska književnica Mejbel Sinkler Stobart. Njenu knjigu najbolje ćemo približiti čitaocima, citirajući objašnjenje izdavača: "Knjiga je uzbudljivo svjedočanstvo o Srbiji 1915. godine engleske autorke Mejbel Sinkler Stobart, učesnice dramatičnih zbivanja te godine. Bila je upravnica engleske bolnice u Kragujevcu od aprila 1915. do početka povlačenja. Izvanredan organizator, učinila je mnogo za zbrinjavanje ranjenika i liječenje civila. Organizovala je nekoliko dispanzera u Šumadiji za civile i spasila hiljade života, žena, staraca i djece. Poslije obnove neprijateljstava povlačila se zajedno sa srpskom vojskom preko Crne Gore i Albanije sve do Skadra. O svojim doživljajima ostavila je uzbudljivo svjedočanstvo, ratni dnevnik objavljen nekoliko mjeseci po povratku u Englesku, 1916. godine. Knjiga je i djelo talentovane književnice, pisana sa smislom za dramatičnost i tragičnost događaja čiji je svjedok autorka bila".
Knjiga "Plameni mač u Srbiji i drugde" sastoji se od pet djelova, naslov je uzet iz "Knjige postanja", a autorka ju je posvetila srpskom prestonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću, uz riječi: "U znak divljenja zbog hrabrosti kojom su on i narod kojeg predstavlja, uprkos svim iskušenjima, održali Ideal Duhovne Slobode, i u svesrdnoj želji da ovaj Ideal bude uskoro ostvaren u Velikoj Srbiji koja će se dići iz grobnice prošlosti". Knjiga je napisana u prvom licu "jer bi", kaže autorka, "bilo pretvaranje pisati u trećem licu o stvarima koje sam osjećala i vidjela", a uz ljubazno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja", iz nje ćemo u našem feljtonu, preuzeti fragmente koji govore o Mejbelinom povlačenju sa srpskom vojskom preko Crne Gore i Albanije sve do Skadra. Prije toga, prenijećemo poglavlje, u kome ona na interesantan, gotovo filozofski način govori o ratu i ulozi žene u njemu.
****
Proći kroz užase rata i ostati pri zdravoj pameti – to je pakao. Oni koji su vidjeli vatrenog Moloha, koji liže svoje ljudske žrtve, neće imati iluzija; oni će znati da je proždrljivi bog rata idol, ne pravi Bog. Takvo viđenje je korisno; ono pročišćava um od lažnih vrijednosti i ohrabruje da se istjeraju grozote koje još uvijek čini svijet koji ne poznaje Boga Života. Grozote koje sada čini u Evropi čovjek dvadesetog vijeka nijesu manje grozne od onih koje su nekada davno činjene u Dolini Hinom. Pagani su provodili svoje sinove i kćeri kroz vatru da bi umilostivili svoga boga. Gospod osuđuje takvo djelo. Mi hrišćani vodimo svoje sinove i kćeri kroz vatru krvavih ratova da umilostivimo naše bogove patriotizma i nacionalizma. Zar da Bog ne osudi i naša djela? Ali, avaj! mi nemamo Josiju da djela za Gospoda (Knjiga o carevima). Pagani su plakali pri uništenju Bala, ali je obožavanje pravog Boga pobijedilo. Niko ne vjeruje da je njegov bog lažan dok ne bude uništen. Stoga mi moramo da uništimo militarizam, u ovom ratu i kroz njega, i buduće generacije će opravdati to djelo. Nijesam ni ljekar ni medicinska sestra, ali sam se angažovala u ratu iz sljedećih razloga. Poslije četiri godine provedene na slobodnim ravnicama južnoafričkog Transvala, vratila sam se u London (1907) oslobođena od mnogih predrasuda. Politička situacija u kojoj sam se obrela je bila zanimljiva. I muškarci i žene su se budili zijevajući; prvi poslije dugog sna, druge po prvi put u istoriji. Prve je probudila opominjuća jeka njemačkih topova i u svojim salonima su počeli da brinu o nacionalnoj odbrani. Žene vjerovatno nijesu znale šta ih je probudilo, ali za to su bili odgovorni isti topovi.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
