– Međutim, paralelno sa svim tim utiscima, kada zagrebemo po površini, tolerancija traje samo dok se ne dodirnu duboko ukorijenjene društvene nesigurnosti i identitetske linije razdvajanja. To se najbolje vidi u tome što moderno društvo prati i fenomen tzv. cancel kulture. Tolerantni smo – ali samo dok neko dijeli naše vrijednosti. Kada ih ne dijeli, „otkazujemo" ga – kaže Žugić.
Ona je upitala da li je to trend koji su nam donijele društvene mreže i mogućnost da jednim klikom „blokiramo" one koji nam ne prijaju? Ili je riječ o posljedicama novih „wellness" ideja koje nas uče da biramo samo okruženje koje nam odgovara? U svakom slučaju, dugoročno stvaramo svijet po svojoj mjeri – krug ljudi koji nam prija, dok onaj izvan tog kruga i dalje postoji, nepromijenjen, ali smo mi odabrali da ga ne vidimo.
– Biramo da ne vidimo mlade koji idu u radikalizaciju, one koji prekidaju javne događaji zato što je film na albanskom jeziku, ne vidimo ni one koji bojkotuju druge nacionalnosti i vandalizuju im prodavnice. Biramo da ne vidimo kako se žene u javnosti tretiraju, a tek privatno. Ne vidimo da LGBT+ osobe još nisu izašle iz četiri zida, a da se polako i drugi guraju tamo, jer ovi što su izabrali da gledaju i aktivno učestvuju, imaju standarde koji nisu tolerantni. Ovi obrasci nisu slučajni – oni pokazuju da smo kao društvo skloni reagovanju identitetskim impulsima, a ne principima – kaže Žugić.
Ističe da zatvoreni u svoje digitalne i društvene mehurove, s vremena na vrijeme se iznenade da „takvi ljudi" uopšte postoje.
– I dok pojedinci brišu one koji misle drugačije, država na papiru ispisuje zakone o jednakosti. U javnosti često govori o „nultoj toleranciji" na nasilje, ali u praksi nas i dalje prate vijesti o vršnjačkom nasilju, nasilju nad ženama i netrpeljivosti prema manjinama. I lako je, ali samo dio rešenja, upiranje prstom u političare da prije svega oni na adekvatan način riješe i reaguju na probleme netolerancije. Nažalost, i oni su proizvod ovog društvenog sistema – i sami tek moraju da nauče šta znači tolerancija. Drugim riječima: sistem reprodukuje sam sebe – kroz institucije, političke elite, ali i kroz svakodnevnu kulturu. A posljednji Izvještaj Evropske komisije za Crnu Goru jasno pokazuje da između propisa i prakse i dalje postoji dubok jaz. Najugroženiji u društvu – Romi i Egipćani, osobe sa invaliditetom, LGBTIQ+ osobe -i dalje su izloženi diskriminaciji, govoru mržnje i zločinima iz mržnje – navodi Žugić.
Drugim riječima, kako je kazala, sistem je izgrađen, ali ga ne živimo.
Naša praksa, kako društvena tako i institucionalna, često demantuje zakonske ambicije. Prema jednoj od definicija tolerancija označava spremnost pojedinca ili društva da prihvati postojanje i izražavanje različitih uvjerenja, stavova, kultura, identiteta i načina života – čak i kada se s njima ne slaže. Ona podrazumijeva uzdržavanje od diskriminacije, stigmatizacije ili nasilja prema drugima zbog njihove različitosti.
– Dakle, tolerancija nije kada očekujemo da neko, zbog svoje seksualne, religijske ili bilo koje druge pripadnosti, treba da ostane „u svoja četiri zida" ili se „vrati odakle je došao." Često se kaže da tolerancija ima svoje granice – i to je tačno. Ali te granice ne smiju postati izgovor za „cancelovanje". Nažalost, upravo je cancel kultura postala nova forma netolerancije, maskirana u moralnu ispravnost. Sve češće svjedočimo pasivnoj agresiji prema onima koji nam „ne odgovaraju" – bilo da se radi o nekom opšte društveno neprihvatljivom ponašanju, ili jednostavno o mišljenju koje se ne uklapa u naše. I tada nijedna strana nije u pravu – ističe Žugić.
Navodi da dada znamo da je neko ponašanje pogrešno, naš zadatak nije da ga „otkažemo", već da otvorimo dijalog.
– Crna Gora uskoro postaje dio Evropske unije, ali naši problemi neće nestati preko noći. Institucionalno članstvo ne briše kulturne obrasce – ono samo postavlja nove standarde kojima društvo mora da se prilagođava. Na svima nama koji želimo i vidimo mogućnost promjene ostaje obaveza da „ispravljamo krive Drine" – navela je Žugić.
Tolerancija, kako je kazala, počinje u porodici, u vrtićima i školama, na radnim mjestima, u saobraćaju, u prodavnicama, u redovima, u bolnicama. Tolerancija je, prije svega, naš izbor.
– I kada je izaberemo treba da ovladamo mehanizmima samokontrole – kako bi naše reakcije na netoleranciju bile dostojanstvene, a društvo koje gradimo bilo sposobno da uvažava različitosti.
Jer, baš niko od nas nije isti – čak ni kada govorimo isti jezik, idemo u istu bogomolju, dijelimo istu orijentaciju ili vrijednosti. Potoje i tad razlike koje treba tolerisati. Zato je tolerancija manje pitanje propisa, a više pitanje svakodnevne prakse i spremnosti da se živi sa razlikama - navodi se u saopštenju programske koordinatorke Inicijative mladih za ljudska prava.
