Piše: Svetlana Slapšak

Ležeća osmica, beskonačni 8. mart… nikada dobrodošao, nikada zastareo, nikada srećan, nikada potpun. Zašto je to jedini praznik koji je svaki put različit, svaki put postavlja pitanja, svaki put se od njega zahtijeva nešto drugo, svaki put se čudi čemu takav praznik, dokle još da se slavi, zar nije prevaziđen? Takva pitanja ne postavljaju se nijednom drugom prazniku, državnom, crkvenom, mrtvenom. Naprotiv, postavljanje pitanja o smislu svih drugih praznika može biti samo jeretičko, izdajničko itd. Ženama ne smeta postavljanje pitanja niti im smetaju kritike – naprotiv – na sve su navikle i ne čude se, kad je slavlje slavi se, kad je neizbježno cmizdri se. Više mrzimo napadno veselje i crknute karanfile, a naročito likove koji ih nose kao da im je ta ruka u gipsu. Ne zna se ko kome šta čestita, a ono najjednostavnije, zbog čega je 8. mart postao praznik, pažljivo se izbjegava. Ukratko, 8. mart je uistinu beskonačan u značenjima i ritualima, možda i neuništiv.

Prije pedesetak godina, 8. mart je za mene i moje parnjakinje bio uglavnom smiješan. Bile su smiješne hladne trajne sa svjetlećim lakom, noćna šminka u 6.30 ujutro u autobusu, svilene bluze sa žaboom, kojima su slavljenice zavrtale rukave da operu sudove posle proslave na radnom mjestu i zatim odnosile kutije bajadera kući i djeci. I zašto danas mnoge od nas smatramo da 8. mart ima više smisla nego ikada?

Odgovor je jednostavan: 8. mart je otvoreno socijalistički, jer nosi sve socijalizme od 19. vijeka pa nadalje, sve ruševine socijalizama, sve neostvareno i skoro zaboravljeno, sve što je od socijalizma lako razumljivo, inspirativno, korisno i primjenljivo. Prije svega, ideju jednakosti, socijalne države sa besplatnim osnovnim servisima – zdravlje, obrazovanje, kultura, boravište, mobilnost, pravičnost u raspodjeli dobara, pravna država, opšti princip solidarnosti, mir… dakle, socijalizam koji beskompromisno podržava feminizam. Istorijski, jedino je feminizam mogao da iznjedri slobodu izbora soja, različite seksualnosti, manjinska prava i privilegije, ekološku demokratiju. Jedino feminizam ne mrzi nijednu novu društvenu grupu, ne zahtijeva vjernost, ne drži se "slova", ne obazire se na mokre snove o cenzuri posvuda i ne gaji nostalgiju ni do jedne varijante socijalizma – jer socijalizam u temeljnom obliku nosi u sebi. Feminizam ne može živjeti u palanci, jer mu je tijesno, ne može sa elitizmom, jednoumljem, bezumljem, sa patrijarhatom pogotovo ne. Feminizam se obnavlja u sirotinji, liže rane u alternativi, razmišlja u toplome ćošku i zagrljaju, obnavlja se u kuhinji i vodi politiku na ulici. A to su mjesta gde se rađaju socijalizmi.

Zato je svejedno da li je danas 8. mart ili 35. maj. Praznik je beskonačan, kao što su beskonačni priroda i ljubav, i zato su borbe za prirodu i ljubav bezuslovne, terminalne i bez milosti, bar koliko su bez milosti mrzitelji prirode i ljubavi. U ovom trenutku najvažnija je borba za mir: kako bi bilo kad bi otprilike četiri milijarde žena i njihovih saveznika na današnji dan diglo glas i zahtijevalo mir, bar u Ukrajini i u Palestini? Približno milion žena i muškaraca je 3. marta 2003. protestovalo protiv rata u Iraku tako što su čitali ili izvodili Aristofanovu komediju Lisistrata po cijelome svijetu. U njoj žene na dvije zaraćene strane započnu seksualni štrajk, ne bi li prinudile muškarce da okončaju rat.

To je štrajk za danas! Ne škodi nikome, ne potkopava Ustav, ne zahtijeva posebnu organizaciju, redare, još manje policiju, ne ometa javni saobraćaj i ne odvija se na ulici. Još bi i crkva mogla biti za, jer se poklapa sa uskršnjim postom. Skandalozno? Je li možda skandaloznije od genocida? Genocid nas sluđuje, uništava razum, vjerovatno neobnovljivo. Kako ga očuvati, kad nam mediji svakodnevno daju nove brojeve, kao da je riječ o takmičenju, pa svaki dan stižu novi "rezultati"!

Probudile smo se dakle 8. marta u novoj beskonačnosti i svijet ne izgleda ništa bolje nego juče. Napravimo uz kafu spisak svega što treba izbaciti iz svijeta, svih zločinaca i svih najgorih gluposti, možda i spisak svojih propusta i grešaka. Kad sve popišemo, ako već nismo, postanimo feministkinje/feministi jer to je, za razliku od spiska, nešto veoma jednostavno. Nema učlanjivanja, članskih knjižica, niko vas ne ocjenjuje, nikome ništa ne dokazujete. Odmah postajete jednake, kilometraža je nevažna, ne važe hijerarhije, ne pomaže vam nepotizam, briga vas za mnjenje većine, vaše iskustvo nije ni veće ni manje od iskustva drugih. Što raznolikije i nejedinstvenije, tim više pobjedničke, kad jedanput opredijelite neki cilj.

Jer ste na strani beskonačnog, ∞. marta.

peščanik.net

(Autorka je naučnik, antropolog, doktor antičkih studija, univerzitetska profesorka)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”