"Majka je genije svoga deteta" (Julija Kristeva), jer ono bez ostatka i jedno opstaje (zauvijek kao dijete, otud Norman zamuckuje pred ženom koja nije majka) u njenoj nepremjerljivoj zoni, štitiće da svijet ne dopre do njega (motel "Bejts" jeste Normanov sav svijet, prazan i stacioniran, tj. zaklonjen pored glavnog puta samo upaljenom reklamom skrećući pogled putnika na sebe).

Marion je dvostruka "iznevjera" falologocentrične projekcije u kojoj (bi trebalo kao da) živi žena, ona je ljubavnica i takođe ona koja je otuđila novac (par excellence mušku stvar), i kao takva, u pravom smislu riječi – "Žena, ta vječita ironija zajednice!" (Hegel)

Nepogrešivo osjetivši u sinu tipičnu mušku nemoć pred pojavom žene (uvijek već strankinje), majka odmah obuzima/preuzima sina i ubistvom uklanja opasnost. Prethodno, ne manje važno: Norman, u skrivenoj poziciji voajera, otkriva sebe u poziciji onoga koji sa svijetom ostaje u odnosu "gledanja", kao zamrzavanja i "prepariranja" objekta nad kojim onda umišlja da ima svu (nad)moć.

Dakle: izvan falologocentričnog prostora označenog u kojem se postavlja žena, nadzirana (i nerijetko kažnjavana), ona ima svoju drugu (ličnu, sasvim ličnu) istoriju, u kojoj nije samo majka, supruga, sekretarica, nego i ljubavnica, pronevjeriteljka novca (kradljivica muške moći, kapitala koji je temelj svijeta), slika koja ispunjava muški fantazam tako što mu daje/uzvraća ono što zapravo želi: prevaru, da bude nadigran, samouhvaćen u iluziji sa kojom je vazda nasamo uživao.

Hičkok u "Psiho", "Marni", "Sjever-sjeverozapad" (međutim, ništa manje i u "39 stepenika", kad supruga spasava nepoznatog muškarca kojeg goni zakon tako što "prevari" muža i u zoru iz kuće pusti ljubav svog života na slobodu), genijalno okreće stvar i, u stvari, pokazuje da: falologocentričnu projekciju prostora za ženu označenu od muškarca – stvara žena, nikad, dakle, muškarac, koji zavodi jer je prethodno zaveden i biva mu dopušteno (namješteno) da "ulovi" svoj objekat – uživanja.

Uglavnom, Norman ima tipičan, izrazit, dovrhunjen bodlerijanski sindrom, neprihvatanje istine da je majka (i) žena, ono što uzmiče označitelju da bi mogao nadalje uživati u privilegovanoj (istina, svakako djetinjoj) ulozi, i prema tome, žena uvijek već može sve, i čini sve, što će onda reći da "Psiho" (1960) nipošto ne bi trebao da se tumači kao dokraja antifeministički, mizogini Hičkokov film, baš naprotiv. U poslednjoj sceni to biva tako upečatljivo: pošto je neotkrivena dovršila posao, majka, oživljena u Normanu koji je u potpunosti napustio sebe, kroz njega u svijet pušta pobjednički osmijeh.

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”