Piše: Milisav S. Popović
U tom uskom prozoru mirovanja (kako se pretpostavlja) svijest se privremeno oslobađa organskog nosača i postoji kao slobodan obrazac, omogućavajući kratko razdvajanje tijela i onoga što nazivamo dušom.
Aletheion nikada nije realizovan... niko nije vjerovao da je moguć. Do sada.
Do njega.
* * *
Duboka noć. Nije uključio agregat, tako mu je profesor kazao... koristio je baterijsku lampu. Peo se stepenicama uz udare srca koji bjehu glasniji od bata koraka.
Žurio je, ali tako trapavo da je čitav Institut djelovao kao lavirint, a ne zgrada koju je poznavao kao svoju staru tabakeru.
Održavao je stepenište i kancelarije dugih dvadeset godina... i nikada nije poželio drugi posao. Nikada... Zašto je onda sada htio da utekne i izbriše tragove da je ikada kročio tu.
"Ja sam domar pobogu... samo domar!"
Pogleda na sat.
"Još dva minuta... još dva minuta".
A onda je zastao ispred vrata profesorovog "parčeta" bloka. Spojeni laboratoriji sa jednom jedinom otvorenom katedrom.
"Minut i po..." – prsti su od nerveze talasali uz rub displeja telefona.
"Minut..."
Ona grdna misao odranije mu zalaja podno sljepoočnica "Šta ako je mrtav... šta ako je pogriješio... šta ako ništa ne proradi? Ja sam obični domar... Zašto sam pristao na ovo?!"
"Četrdeset sekundi..."
"Trideset..."
"Deset..."
"Nula"
Vrati telefon u džep, oko brade se već nahvataše kristalčići soli od silnog znoja.
Izvuče ključ.
Uvuče u bravu.
Tri obrta.
Vrata zaklizaše.
Prvo je ugledao Aletheion. Komora bješe otvorena. Osjećale su se vibracije... ali tihe.
"Znači, isključen je?"
Pogledom pretraži lijevo krilo prostorije...
"Profesore!" – zateče ga nagog kako blijedo gleda u sopstvene dlanove. Naslonjen uz rub stola. Noge su mu se tresle.
"Molim te..." – profesor diže ruku put njega.
Pritrča... izvuče iz torbe duksericu i veš od "aktivnog" materijala.
Prvo mu pomognu da navuče dva para čarapa, potom obezbijedi kičmu debelom trakom grijača... i u nekoliko trenutaka, umotan u gustu paradu tkanine, skliznu na pod i povrati u stranu.
"Da pozovem Hitnu?"
Ovaj ga uhvati za prste i stegnu:
"Nemoj... stabilizovaću se. Samo da se ugrijem. Molim te... pojačaj klimu".
A onda su ćutali... nekih desetak minuta. Kratko bi (s vremena na vrijeme) ga protrljao po grudima i butinama, da krv procirkuliše.
Iz Aletheiona je dopirao aeh drevne studeni... miris mrtvog snijega.
"Znači... ne radi?" – nije znao šta drugo da ga pita.
Profesor ne podiže glavu, već udahnu.
"Radi... o, i te kako radi."
Ustade, dok je domar i dalje čučao. Dade mu znak da je bolje.
Pođe do česme, zapljusnu lice i vrat hladnom vodom (natopi rubove dukserice)... ote mu se iz grla nešto nalik jecaju.
"Profesore?..."
"Bio sam tamo... bio sam svuda... Bio sam razdvojen od tijela... Duša zbilja odlazi... Nešto me privlačilo, ali sam mogao da biram... Da biram gdje ću." Izvuče iz torbe žutu jabuku, odgriznu parče, proguta ga bez žvakanja. "Ta brzina, ta brzina je nemoguća... kao treptaj... stizao sam svuda... vidio sam mnoštvo... ambise... i vidio sam praskove `ništa`".
– Još jedan odgriz, a onda je pruži prijatelju – "Jedi". Skinu mokru prnju sa sebe, ispravi ramena i zagleda se u komoru.
"Profesore... jesi li..." – obrtao je odgriženu jabuku po dlanu – "... jesi li bio Tamo?"
Okrenu se. Priđe, i nasloni mu ruke uz vrat.
"Jesam..." – prošapta – "Jesam. Bio sam do pakla."
Aletheion prestade da vibrira.
"Tamo, prijatelju... na tom užasnom mjestu nema nikoga. Pakao je prazan."
Jabuka mu skliznu iz ruke, otkotrlja se i zaustavi nasred prostorije.
"Pa gdje su, profesore... gdje su onda svi demoni?"
Spusti ruke i uvuče ih u džepove. Pogleda kroz uzan prozor Instituta...
"Šta misliš."
(Autor je književnik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
