Piše: Kenan Malik
"Na zastavi nema crne boje, šljamu marš iz države moje", tako se 80-ih na fudbalskim utakmicama skandiralo crnim igračima i navijačima. Britanija je danas sasvim drugačije mjesto. Manje je starog sirovog rasizma i na sportskim tribinama i u društvu. Pa ipak se ponovo otvara pitanje da li ima i treba li da bude crnih ljudi u Britaniji – i koliko. Ovoga puta ne u obliku rasističkog skandiranja, već u akademskim izvještajima i novinskim kolumnama.
Politikolog Met Gudvin je ovih dana objavio istraživanje u kojem sugeriše da će "do 2063. godine, bijeli Britanci postati manjina u Ujedinjenom Kraljevstvu". Tu tvrdnju mediji razvlače po naslovnim stranama, a čitaoci u raspravama na društvenim mrežama. Kritičari se sprdaju sa Gudvinovom metodologijom, na primjer sa definicijom "bijelih Britanaca" kao ljudi "čiji nijedan roditelj nije imigrant" (što isključuje kralja Čarlsa i djecu Najdžela Faraža). Međutim, panika zbog toga što bijeli Britanci postaju manjina ima dugu istoriju. "Bijelci u UK će biti manjina do 2100", glasio je naslov u Obzerveru prije četvrt vijeka. Tokom prošle decenije nagomilalo se mnogo strašnih upozorenja o opadanju broja bijelaca.
Ironija je u tome što se rasprava o bijelcima i britanstvu vraća u opticaj u času kada je Britanija liberalnija nego ikada u svojim stavovima o rasi i identitetu. Ali kako su se smanjivali rasistički ispadi zaoštravale su se diskusije o identitetu. Te debate su rebrendirale rasizam u okviru rasprave o identitetu i preoblikovale percepciju nacije i rase.
Nacionalizam se shvata na dva načina: kao otjelotvorenje građanskog ili etničkog. Građanski nacionalisti smatraju da nacionalni identitet proističe iz zajedničkih političkih vrijednosti i institucija. Državljanstvo tu nije definisano etničkim porijeklom. Za etnonacionaliste nacija je omeđena etničkom pripadnošću i zajedničkom istorijom, jezikom i kulturom.
Uprkos tendenciji razdvajanja građanske i etničke koncepcije, većina nacija u svom samorazumevanju sadrži oba elementa. Ali poslednjih godina prevladava "etnička" komponenta, prije svega zbog uvjerenja da građanski modeli ne mogu da podnesu težinu nacionalne pripadnosti. Ljude zabrinjava slabljenje društvenih veza i imigracija koja narušava nacionalnu koheziju, a Britaniju pretvara u "ostrvo stranaca", kako je nedavno upozorio Kir Starmer. Da bi se osnažio osjećaj nacionalnog, mnogi insistiraju na obnovi "autohtonih" naroda Evrope, njihove istorije i kulture. Neprijateljstvo prema univerzalizmu liberalnih elita izražava se kroz slavljenje etničke pripadnosti i mjesta rođenja.
Mađarski premijer Viktor Orban, uzor mnogih konzervativaca, prije tri godine je rekao da zemlje u kojima "evropski i neevropski narodi žive zajedno… više nijesu nacije" već samo "skupovi ljudi". Sljepilo za boju kože vodi nas u propast "zapadne civilizacije". "Zapad se u duhovnom smislu", kaže Orban, "seli u centralnu Evropu", jer tamo nacije odbijaju "da postanu stanovništvo miješanih rasa". Njegov govor je izazvao negodovanje, ali je dobar primjer preoblikovanja pojmova rase i nacije.
Konzervativne teorije rase izbjegavaju ideju bijele supremacije iz 19. vijeka i oslanjaju se na stavove krajnje desnice iz perioda poslije Drugog svjetskog rata. Alen de Benoa, jedan od osnivača francuske Nove desnice (Nouvelle Droite), prepoznao je potrebu da se posle nacizma i Holokausta prevaziđu diskreditovani argumenti biološkog rasizma. Prisvojio je liberalne ideje o pluralizmu i prenamijenio ih za rasne ciljeve. On tvrdi da miješanje ljudi razvodnjava njihove kulture, jer ukidanje razlika narušava princip različitosti. Evropa treba da zabrani imigraciju i postane domovina bijelaca i bijelih kultura isključivanjem i repatrijacijom nebijelih ljudi. U međuvremenu su mnogi od tih argumenata krajnje desnice prešli u mejnstrim.
"Do kraja životnog vijeka većine ljudi koji su trenutno živi", napisao je Daglas Mari u svom bestseleru iz 2017. Neobična smrt Evrope, "Evropa neće biti Evropa i njeni narodi će izgubiti jedino mjesto na svijetu koje nam je bilo dom". Bijelo u tom narativu izražava osjećanja ponosa i gubitka, kulturne superiornosti i posebnosti, ali i tuge zbog svijeta koji nestaje.
Pitanja imigracije i nacionalnog identiteta, multikulturalnosti i integracije su veoma važna. Ali postaviti ih u okvire žaljenja zbog nestanka bijelih ljudi predstavlja neku vrstu diverzije, rasijalizovanja problema kako bi se izbjeglo istinsko promišljanje o njemu. Gudvin sugeriše da to što u Britaniji bijelci postaju manjina utiče na "simbole, kulturu i način života tradicionalno većinske grupe". Ali ništa od toga nije kodirano bojom kože.
Ne postoji jedna tradicija, kultura ili način života koji definišu Britaniju. Britanija koju su zamišljali leveleri, čartisti i sifražetkinje veoma se razlikuje od one koju su zamišljali Sesil Rouds, lord Rotermir ili Inok Pauel. Neki bijelci su mi dobacivali rasističke slogane i fizički me napadali. Ali neki su stajali na barikadama zajedno sa azijskim ženama tokom štrajka u Granviku. Ima muslimana koji se zalažu za slobodu govora i bijelaca koji traže da se bogohuljenje zabrani zakonom. Ne treba poistovjećivati narode i vrijednosti, a još manje vrijednosti i boju kože. Vrijednosti koje definišu nacije su izuzetno važne, ali mi ih neprekidno preispitujemo i tako uvijek iznova definišemo svoju pripadnost. Potrebna nam je debata o vrijednostima, a ne o boji kože.
The Observer, prevela Milica Jovanović
peščanik.net
(Autor je pisac i predavač)
