Piše: Milisav S. Popović

Istrajavanje izraza "golublja priroda" je pokleklo... Nekada je na usnama bilo često (tepanje naših baka, praoca). Vezivalo se za onog ko je "blagorodne" naravi, čiste i skromne supstance. Pojam je skovan na osnovu nekadašnjeg ponašanja ptica, čija je domestikacija u potpunosti izmijenila njihovu provobitnost. Golubovi nisu ono što su bili. Za manje od vijeka izgubili su sposobnost "divljine" i slobode. Lako ih je bilo pripitomiti, pa su se pokazali kao izuzetne pismonoše, demarkeri (spasavajući brojne živote). Ubrzo su razvili potrebu da se nastane pored ljudi, napuštajući gajeve – jedina su bića koja i kada ih čovjek povrijedi, dogegaju nazad do čizme što ih gazi. Ne pamte, bolje reći zaobilaze pakost koja im je nanesena. Zoolozi nemaju objašnjenja (posebno kada se zna da ta perad nisu glupa). Vole da se drže jata... ali upravo u tom grupisanju došlo je do izmjene (propasti) jednog važnog mehanizma. A to je ono što nas zanima...

Golubovi su posjedovali umijeće pravolinijskog (čak randomiziranog) leta u dugim vremenskim paradama (terminima); umjeli su da pređu ogromna prostranstva; da se drže određene visinske kote, i da sinhrono mijenjaju "nosionu moć" u zavisnosti od vazdušnog pritiska i snage zemljinog magnetizma. Pride, rijetski su letači koji se umiju vratiti do željenog mjesta potpuno različitim rutama. Izmijenjene okolnosti njima nisu predstavljali problem. No, stvari su se počele mijenjati... do mjere da se njihova senzornost povukla usljed agresivnosti onoga, što danas nauka naziva – psihocikličnost. Vjerovatno ste i sami primijetili da golubovi koji se spuste na tle, usljed nekog prepada ili prijetnje, prhnu u vazduh – naprave krug i vrate se na isto mjesto gdje su se prethodno pozicionirali. Ovo ponašanje postaje dominantno. Zaboravili su da razluče mogućnost "udovoljavanja šansama" – drže se šablona. Tako njihova psihodinamika, lagano ulazi u postpunu psihostatiku. Ciklično ponašanje, ugrožavajuće i vrlo nesvrsishodno. Krugovi i krugovi.

* * *

Gusjenice i larve su ništa drugo do faze koje bi trebalo da omoguće insektu da poživi i preživi. Nauka je jasna – period u "kukuni" mora da se okonča metamorfozom; punom transformacijom u stvora koje je kadro da iznese naraštajnu svrhu. Ipak, da li je moguće da do toga ne dođe – da gusjenice ostanu samo gusjenice? Da, i da. Samo što to onda nije normalno, prirodno stanje. Radi se o prematurnoj deformaciji. Neko bi rekao – izuzetak od pravila. Šta ako izuzetak počinje da dominira?

Obično je potrebno nekoliko sedmica, u nekim slučajevima i više mjeseci da gusjenica pređe u "pupu". Doduše, za vas koji želite da znate više, leptir golubica, koji živi u oštrim sjevernim regionima, može da bude u fazi gusjenice oko 15 godina (nalik hibernaciji). Nažalost, sve je češća pojavnost, da gusjenica nikada ne okonča ciklus i ugine kao nedovršena priča.

Ako larva, ne uspije da se transformiše u odraslu jedinku – erodira. I u svijetu insekata se ta smrt smješta u periodnu klasu novorođenčeta. Čitava jedna generacijska grana se otkida i ugrožava opstanak porodične periodike. Kako se ova pojava sve češće ponavlja – dobila je naziv "autopredacija". Utvrđeno je da do predacije dolazi isključivo usljed neželjenih spoljnih faktora. Tačnije, ambijent koji je trebalo da omogući i sazrijevanje, ukida jednu od karika. Onu ključnu. Odrastanje.

* * *

Esksperimenti na miševima su pokazali da svaka naredna generacija dobijena od glodara koji su "oprobani" u lavirintima – lakše rešavaju problem, i brže pronalaze izlaz iz njega. Takođe, utvrđeno je da je kod istog potomstva izražen aspekt apatije i neujednačena distribucija volje. Čak i kada bi se mišići izveli u dvorište, spustili na livadu, samo načelni koraci bi bili nešto hitriji – ubrzo bi zastali i zaklanjali oči i njuškicu šapicama. Tako bi ostajali, sve dok ih ne bi vratili u "zaštićene okolnosti" – tačnije u lavirint.

* * *

Razvili smo potrebu da živimo blizu ljudi. Istih onih – što nam izmijeniše okolnosti. Nisu samo uzeli horizonte, usekali su nas u lavirinte. Podigli zidove – pa sad korubamo cigle.

Ni ti nisi ono što bi trebalo da budeš. I kad kreneš nekud, napraviš krug i vratiš se na ponovljeno polazište. Ako ti i na tren otvore pregrade, te te puste da osjetiš širine – možda malo potrčiš, ali vrlo brzo utrneš. Želiš da se vratiš... da te nije.

Gusjenice smo, nadimamo se od sluzi i sline. Generacije prolaze, a niko da vrišti... niko da vrisne "ciklus mora da se prekine!"

Ali, prijatelju što ti ne znam ime... baš budi ono što bi trebalo da budeš. U krajnjem – učauri se. Sve će biti drugačije, onda kada odrasteš i dobiješ novo ime.

Umjesto kamena... za glavu i dušu... potegni čaj od svile.

(Autor je književnik)