Piše: Milisav S. Popović
Svjestan da ste na svoj način (bio slučajan ili željen) pronašli otiske priča o vračevima i "hodajućim oblacima"; ipak riznica onih najtananijih je sačuvana zahvaljujući češkom pustolovu, koji je podno kulisa 16. vijeka uspio da skrpi izlomljene i krvlju natopljene tonove, pa ih sveže u sveščicu. Ovi rituali, iako manje poznati, pružaju uvid u bogatstvo tradicija plemena koja su brutalno uništena. Čak je i transkripcija "magije" iskarikirana engleskom transkripcijom. Tja, šta ćemo... jedina je dostupna:
1. Pjesma duše (Song of the Soul)
Među plemenom Lakota, vjerovalo se da svaka osoba dolazi na svijet sa jedinstvenom pjesmom duše. Starješine bi, kroz meditaciju i snove, otkrivali melodiju prije rođenja djeteta. Stihoveznica bi pratila osobu kroz čitav život, pjevajući se u ključnim trenucima: gubljenje nevinosti, inicijacija, vjenčanja i smrti, služeći kao podsjetnik na suštinsku prirodu i svrhu "opjevanog".
2. Pleteni snovi (Dream weaving)
Narod Hopi vjerovao je u moć snova kao najpouzdanijeg vodiča. Stariji članovi zajednice izrađivali su tkanine u koje su utkivali simbole i priče svega što su sanjali. Tkanine su smatrane svetim i nosile su energiju "aeha" (svijeta iza ovoga), pružajući zaštitu onima koji su ih koristili. A pravo da ih "obuku", imali su samo u situacijama kada bi čeljade trebalo da pronađe novo (bezbjednije) mjesto za prenos kostiju predaka.
3. Povjeravanje rijeci (River Confession)
Kod plemena Ojibva, praktikovan je ritual povjeravanja rijeci. Stajali bi na obali, šapućući vodi svoje brige, nade i molitve. Vjerovalo se da voda nosi misli dalje, oslobađajući čeljade tereta i donoseći duhovno olakšanje.
4. Tiho učenje (Silent teaching)
U zajednicama naroda Zuni, prenošenje znanja često se odvijalo kroz tišinu. Umjesto verbalnih instrukcija, mudraci su podučavali mlade kroz posmatranje prirode, gestove i suptilne znakove prerija. Ovaj pristup je stvarao "ihuta" - pupak otvoren svijetu.
5. Ljubavna molitva vjetru (Wind love whisper)
Među plemenom Čeroki, zaljubljeni parovi koji su bili razdvojeni šaputali bi poruke ljubavi u pero, koje bi zatim puštali uz vjetar/darujući ga vihoru. Vjerovalo se da će talas prenijeti poruke, bez obzira na udaljenost među njima.
6. Prsten zvijezda (Circle of stars)
Narod Navaho imao je poseban način oproštaja od preminulih. Porodica bi provodila noć posmatrajući nebo, vjerujući da se duša pokojnika uspinje ka gore. Kada bi jedna zvijezda zasijala jače, smatrali su to znakom da je njihov voljeni pronašao utočište.
7. Ritual dodirivanja čela (Forehead touch blessing)
U plemenu Apača, izraz dubokog razumijevanja i povezanosti manifestovao se kroz dodirivanje čela. Članovi zajednice bi prislanjali čela jedno uz drugo kao znak ljubavi, oproštaja ili podrške, vjerujući da se na taj način njihove misli i duše povezuju... i da istinski osjećaju šta osjećaju.
8. Zemljana uspavanka (Earth lullaby)
Žene iz plemena Seminola imale su poseban način uspavljivanja beba. Ljuljale bi ih na golom tlu, pjevajući pjesme u ritmu otkucaja srca. Vjerovalo se da ovaj kontakt povezuje dijete sa snagom i zaštitom Majke Zemlje - pružajući mu miran san i iscjeljenje.
9. Jutarnje ogledalo u vodi (Morning water reflection)
Članovi plemena Čoktav započinjali su svaki dan ritualom posmatranja svog odraza u vodi. Gledajući u mirnu površinu, izgovarali bi riječi zahvalnosti i afirmacije, vjerujući da voda upija misli i pomaže im da održe ravnotežu tokom teškog dana... ili perioda iskušenja.
10. Pozdrav suncu (Sun greeting ritual)
Narod Komanča praktikovao je jutarnji ritual pozdravljanja sunca. Svako jutro, ispružili bi ruke ka nebu, duboko udišući svjetlost. Čin je simbolizovao upijanje energije i snage, pripremajući ih za izazove... posebno za borbu protiv demona... i onoga što dolazi.
* * *
Zašto o ovome? Zato što fale razlozi... adekvatno postavljanje pitanja... Zato što je sve više onih što ne znaju kako s životom, ni kako "otkud" krenuti ka "nekud".
Stanice više nijesu mjesta, čekanje više nije dočekivanje... Odrođenost je nekada bila od svijeta, a sada je od samog sebe.
Zato što kada nema svrhe, valja prigrliti proste elemente... zemlja, vazduh, voda, vatra... jer bez njih, osta "anti supstanca" – nastade prašina. Masna, a glibava.
Vratiti se prvim slovima... početnim dodirima... Zato danas prizivamo pjesmu o nekadašnjim ljudima. Bolje su znali sa željama... i poznavali matrice iscjeljenja.
"I ono što nemaš, pripašće tebi... nekad... nekako. Ne sada, ali sigurno tada." – potonji stih Komanča.
(Autor je književnik)
