Piše: Senka D. Pavlović Čotrić
Ukupni tragični bilans od 406 ubijenih žena i djevojčica od 2011. godine trebalo bi da vrišti sa svih naslovnih strana, ali umjesto toga, mi i dalje raspravljamo o tome treba li nasilje prijaviti.
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, Ujedinjene nacije objavile su poražavajuće podatke koji ukazuju na globalne razmjere rodno zasnovanog nasilja. Prošle godine širom svijeta namjerno je ubijeno 83.000 žena i djevojčica, a čak 50.000 njih stradalo je od ruke partnera ili člana porodice. Ovi podaci ukazuju da se u prosjeku jedan femicid dogodi na skoro svakih deset minuta, što ovaj problem svrstava među najurgentnija pitanja bezbjednosti i ljudskih prava na globalnom nivou.
Srbija je još prije deset godina ratifikovala Istanbulsku konvenciju, ali implementacija i dalje kaska. Najveći poraz sistema ogleda se u jednoj činjenici: znatan broj ubijenih žena nije bio zaštićen, uprkos ranijim prijavama institucijama. U više od polovine slučajeva (54 odsto), žena je ubijena tamo gdje je trebalo da bude najsigurnija – u svom domu. Uz to, femicid je nerijetko praćen samoubistvom počinioca – u 30 odsto slučajeva učinilac ubistva odmah nakon femicida izvršio je suicid. Najveći sistemski propust je to što kod nas femicid još nije definisan kao posebno krivično djelo u Krivičnom zakoniku, a zvanične državne statistike o tome nema.
Da bismo razumjeli koliko je naš pristup i dalje neadekvatan i spor, neophodno je osvrnuti se na stanje u ovoj oblasti u Evropskoj uniji. Tamo se primjenjuju brze i striktne mjere, gdje se nasilje u porodici tretira kao krivično djelo visokog prioriteta. Italija je napravila etički i zakonski iskorak, definišući femicid kao posebno krivično djelo i predviđajući za njega kaznu doživotnog zatvora. Novi zakon izričito navodi i odbijanje žene da nastavi vezu kao otežavajuću okolnost po učinioca. Španija primjenjuje specijalizovane sudove za nasilje nad ženama i koristi "elektronske narukvice" za nasilnike puštene na uslovnu slobodu, čime osigurava striktnu zabranu prilaska žrtvi. Kršenje te zabrane prilaska momentalno vodi u pritvor ili zatvor. U Njemačkoj i Austriji policija ima ovlašćenje da trenutno udalji nasilnika iz kuće na 10 do 14 dana, bez obzira na vlasništvo, a sud po skraćenom postupku donosi odluku o produženju te mjere. Za ponovljeno nasilje, kazne su znatno oštrije, čak i za oblike verbalnog i psihološkog terora. Ovakve prakse pokazuju da je prevencija nasilja efikasna samo kad je praćena brzim, strogim i doslednim sankcionisanjem, a mjera zatvora je ključna komponenta u zaštiti žrtve.
Ipak, problem nije samo u zakonu. Leži i u nama. Neophodno je bolje razumijevanje okolnosti koje prethode ubistvima, ali i prepreka zbog kojih se nasilje ne prijavljuje. Iznenađuje podatak da mnoge žene ne razlikuju u dovoljnoj mjeri različite oblike nasilja. Najčešće se prepoznaje fizičko, a manje psihičko i seksualno nasilje. Psihičko i verbalno nasilje, koje po pravilu uvijek prethodi težim oblicima, najteže je dokazivo, što obeshrabruje žrtve. Kako sam i sama na radnom mjestu bila žrtva verbalnog nasilja (prijetnjama gubitkom posla, ucjenama, prijetnjama smrću), mogu posvjedočiti o razlozima svog ćutanja. Strah da će se te prijetnje obistiniti zaustavio me je da postupim onako kako je trebalo – da nasilnika, odnosno tadašnjeg nadređenog, prijavim nadležnima.
Prema istraživanjima povjerenika za zaštitu ravnopravnosti i UNDP u Srbiji, žene najčešće prijavljuju nasilje tek kada dožive teške fizičke povrede. Zabrana kretanja, vrijeđanje ili prisiljavanje na seksualne odnose dolaze tek nakon toga. Materijalna zavisnost, osjećaj stida, sramote, strah od osude okoline, nepovjerenje u rad državnih institucija i strah da će im djeca biti oduzeta – ovo je samo dio razloga zbog kojih se ćuti. U patrijarhalnom društvu i dalje opstaje pogrešno mišljenje da je bolje sačuvati brak i porodicu nego prijaviti nasilnika. Međutim, posebno zabrinjava podatak da je neinformisanost i osjećaj krivice, odnosno stav da njihov partner ne treba da bude kažnjen, razlog zbog kojeg žene ne prijavljuju nasilje.
Iako je usvajanjem Zakona o sprečavanju nasilja u porodici došlo do pomaka – primjetan je znatan rast izrečenih hitnih mjera (udaljenje nasilnika iz stana i zabrana prilaska) – efikasnost krivičnog gonjenja i dalje je sporna. Podaci govore da je mali broj nasilnika koji dođu pred sud, i u odnosu na pokrenute postupke, i u odnosu na broj prijavljenih počinilaca.
Posebno zabrinjava visok procenat slučajeva koji se okončavaju odlaganjem krivičnog gonjenja, što znači da se nasilniku ne izriče kazna, već mu se daje uslov da se u određenom roku pridržava propisanih mjera. Ovaj blag pristup ne šalje jasnu poruku o nultoj toleranciji, potkopava opštu prevenciju i ne garantuje bezbjednost žrtve u budućnosti.
Zato je, pored finansijske i psihološke podrške žrtvama nasilja, neophodno podizanje društvene svijesti, a jedan od uslova je i da mediji do kraja prate takve slučajeve. Medijsko izvještavanje ne smije biti fokusirano na detalje ubistva, već na sistemske propuste i odgovornost institucija. Ključno je promovisati poruke podrške žrtvama i ohrabriti prijavljivanje, umjesto fokusiranja na opravdavanje nasilja kroz senzacionalističke priče o "porodičnoj drami". Na kraju, moramo prestati da ćutimo. Moramo prekinuti lanac ćutanja i straha jer, kako reče Njegoš: "Zlo se trpi, od straha gorega." Ali gore od tog zla je sistem koji žrtve ostavlja same u tom trpljenju i koji, kroz neefikasne kazne i nedosledne zakone, nastavlja da šalje poruku da je to problem koji se može odložiti. Nasilje u porodici je javni problem i kao takav mora biti tretiran od strane države – brzo, strogo i bez kompromisa.
politika.rs
(Autor je politikolog specijalista iz oblasti međunarodnih odnosa)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
