Piše: Borivoje Ćetković
Prvi maj, Međunarodni praznik rada, dan solidarnosti proletarijata, slavi se u spomen štrajka 1. maja 1886. godine, kada je u Čikagu došlo do oružanog napada na 40.000 radnika štrajkača. Od ovog štrajka, koji je u krvi ugušen, položaj radnika u kapitalizmu suštinski se nije mijenjao, a uvođenjem neoliberalnog kapitalizma (u Americi za vrijeme R. Regana, a u Velikoj Britaniji dok je vladala M. Tačer) radnici su obespravljeni i "ogromna većina stanovništva svijeta materijalno pa i politički lošije je stajala nego u ranijim istorijskim sistemima", kako je konstatovao E. Volerstin. Veliki američki naučnik kapitalizam vidi kao apsurdan i krajnje nehuman sistem. Prostor ne dozvoljava detaljnije razmatranje, ali moramo naglasiti: kapa dolje turskim, francuskim i grčkim demonstrantima – zaslužuju svako poštovanje i divljenje.
A šta se dogodilo sa prvomajskim praznicima u bivšim socijalističkim zemljama nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, kada je uveden neoliberalizam? U svim bivšim socijalističkim zemljama prvomajski praznici su obezvrijeđeni – fabrike su uništene ili bagatelno rasprodate privatnicima. Hiljade i hiljade radnika ostalo je bez posla, plate su im smanjene, ili ih čak i ne primaju, a prava koja su u Jugoslaviji imali kao samoupravljači u potpunosti su ukinuta. Ko se još sjeća vojnih parada, defilea, svečanih govora u centru Beograda, ispred zgrade Savezne skupštine. Za vrijeme proslave praznika, rad se slavio i pjevala se himna radu. Pjevalo se: "Drugarska se pjesma ori/ pjesma koja slavi rad/ srce gromko nek nam zbori/da nam živi, živi rad! /Podignimo uvis čela/mi junaci roda svog/naša biće zemlja cijela/da nam živi, živi rad!". Šta nam se dogodilo sa zemljom znamo – u krvi je razbijena, na hiljade ljudi je ubijeno, raseljeno sa svojih vjekovnih ognjišta, napustilo svoju zemlju. Umjesto respektabilne države, cijenjene u svijetu (bez obzira na sve njene slabosti, antagonizme i međusobna trvenja), sada imamo državice poluprotektorate zavisne od zapadnih centara moći i stranih investitora. Osvrnimo se ukratko na Srbiju – ona je vojno neutralna, vodi svoju politiku, rukovođena, kako njeno rukovodstvo voli da kaže, vlastitim nacionalnim interesima.
Danas, 1. maja 2025. imamo druge scene ispred Skupštine; praznik slave uz pečenje pristalce režima (pečenjari), a u neposrednoj blizini ispred Vlade Srbije Prvi maj protestima zajedno obilježavaju studenti (pumpadžije) i predstavnici brojnih sindikata sa svojim članstvom – traže novi zakon o radu, o štrajku, veća prava radnika, pravednije društvo. Tužno i žalosno – kako bi rekli Rovčani: i kuku i lele! Mediji koji "daju krila" studentima nijesu ni pomenuli predstavnika jednog granskog sindikata koji je jasno i glasno rekao da neoliberalni kapitalizam ubija radnike, pohvalivši se da je u Atini govorio pred 100.000 grčkih radnika koji su stupili u generalni štrajk. Inače, i za studente i njihove mentore neoliberalni kapitalizam je riječ nepomenica. Srbi nijesu Grci, koji imaju Konfederaciju grčkih sindikata i Komunističku partiju, jednu od najstarijih u Grčkoj. A imali smo i mi u Srbiji Svetozara Markovića, Dimirija Tucovića, dr Simu Markovića, pjesnika i revolucionara Dragojla Dudića, dr Dragoljuba Jovanovića. Da nacionalističke ideologije nude svoj sistem vrijednosti, pokazujući pritom veliko interesovanje za omladinu, i o mišljenju njemačkog filozofa i psihijatra K. Jaspersa da budućnost pripada onome koji pridobije omladinu, već sam pisao. Uzgred da napomenem, jer je nezaobilazno: studentska deviza o "pumpanju" nije dobro osmišljena, jer "pumpanje" znači pritisak na režim, a zna se da je najjači pritisak na svaku vlast pritisak gladnih stomaka – studentsko "pumpanje" to nije. Na djelu je endemska neiskorjenjiva korupcija i ogromno bogaćenje pojedinaca jer Srbija sa sedam miliona stanovnika ima više milijardera i milionera nego Turska i Italija zajedno. I novi predsjednik Vlade, kako pišu antirežimski mediji, kupio je vilu na Zvezdari za milion eura, a ima još četiri stana (nije mi poznato da li je demantovao ovu informaciju). Mnogo je, preko svake mjere – i Božje i ljudske, za ovako rascijepljenu Srbiju, dubokim provalijama razdvojenu kao rijetko kada u njenoj paćeničkoj, časnoj i onoj dugoj, nečasnoj istoriji. Obje su njena prošlost koju treba razumjeti, naučno objasniti – da znamo gdje smo i kuda treba da idemo.
