Piše: Aleksandar Apostolovski

Poslednjih dana Srbija broji te sekunde kao da gleda u crne kazaljke na časovniku. Na svakoj je neko ime, nečije dijete, brat, sestra, drug iz razreda, kolega s posla. I svaki put, ista scena. Sivi asfalt, tragovi ulja i krvi, žuta traka, uplakana majka koja ne može da povjeruje da se svijet i dalje okreće, da se na radiju i dalje puštaju pjesme i da se sunce ponovo rađa.

Šta se to događa sa nama? Zar tragedija tročlane porodice Živković u Novom Beogradu ili pogibija mladog džudiste Partizana u kombiju koji je vozio njegov trener nisu dovoljni razlozi da zastanemo? Da prikočimo! Dok mnogi prizivaju građanski rat, mi uveliko živimo i umiremo u drumskom! Vidim da je započela javna rasprava o bezbjednosti u saobraćaju. Po ko zna koji put. Ko je kriv? Da li smo opet zaboravili da za volanom nismo samo čuvari svojih već i tuđih života?

Ili smo postali surovi do sljepila, pa vjerujemo da su putevi naši privatni poligoni i da je brzina, uz alkohol i narkotike, mjerilo društvene moći. Postali smo imuni na tuđi bol, ne razumijevajući da je svako vozilo tempirana bomba ako u njemu sjedi neko ko misli da se život ne može izgubiti u treptaju.

U svakoj toj sekundi, prije nego što sirene Hitne pomoći jauknu kroz noć, uvijek postoji izbor. Da se ne pretiče u krivini. Da se ne juri 150 kroz naseljeno mjesto jer mi se može, jer ću pozvati nekog odozgo. Da se ne šalje SMS poruka, dok se drugom rukom drži volan. Da se ne vozi posle tri čašice. I četvrte, za kraj.

Ali kao da volimo da se kockamo sa sudbinom, da jurimo sa osjećajem nedodirljivosti, sve dok nas ta ista sekunda ne podsjeti da nijesmo mala božanstva, nego obični, lomljivi prolaznici kroz raskrsnicu zvanu život, ispred koje stoji znak "stop". Kao da je poslednjih nedjelja svaka deonica asfalta postala granica između "maloprije" i "nikad više". Kao da je bahata vožnja postala naš dokaz da smo uspjeli. Kreteni čak objavljuju preko društvenih mreža, takmičeći se ko je vozio brže od 200 na sat. Držimo volan kao trofej, kao dokaz da smo jači od zakona, od fizike, od Svevišnjeg. Što je automobil skuplji i sa više konjskih snaga, to se u nama budi osjećaj besmrtnosti. Sve dok nam prokletstvo jedne sekunde ne pokaže da vrijeme ne može da se vrati unazad.

I razlog za to nije samo naglo stečeno bogatstvo povezano sa političkim vezama, koje će izbrisati našu vozačku delikvenciju. Svakodnevica je toliko ubrzana da nas podsvjesno tjera da stiskamo gas. Gdje toliko žurimo, uglavnom uzaludno? Zakasnićemo možda na posao? Da, pa šta? Oni koji su se 11. septembra 2001. godine u Njujorku uspavali, što zbog lenjosti, što zbog mamurluka, jer su možda u nekom baru ugledali simpatičnu osobu i s njom proveli noć, i dalje su živi. Gledali su kako se ruše kule bliznakinje s bezbjedne udaljenosti.

U Srbiji vas neće napasti šegrt Osame bin Ladena, ali postoji vjerovatnoća da će iz nekog noćnog kluba ujutru izaći pijani i drogirani idiot koji je stisnuo gas. I možda će vam se sudbine sresti istog trenutka, na istom mjestu. Zbog čega toliko bezglavo jurcamo? Zbog veće plate, besmislene karijere, ciničnog pogleda poslodavca koji će vas pomilovati po čelu? Ako već kasnite, kasnite gospodski. Dakle, sa stilom.

Poseban fenomen su godišnji odmori. Pripreme teku kao ulazak Rusa u Mariupolj. Sjećam se kad je moj prijatelj završio sa poslom u petak uveče, oko 20 časova, a tokom dana mi je govorio da će sutradan ujutru, u šest časova, krenuti kolima na more. Posmatrao sam ga čudno.

Objasnio sam mu da Jadran neće ispariti do ponedjeljka, da Turci neće popiti sve more Crne Gore. Preporučio sam mu da se naspava, da vikend provede kulirajući, kako bi se podesio na fabričko podešavanje i izašao iz začaranog kruga besmislene trke koja vodi ka nikuda, osim ukrug! Neka ode u bioskop i pogleda nekakvu romantičnu komediju. Horor nikako, pojasnio sam mu. Zašto bi plaćao kartu, kad ionako živi u njemu. Potom neka prošeta, posmatra pejzaže haotičnog Beograda i onda, kada osjeti da je osjetio prve znake dokolice, sjedne u kola.

Posmatrao me hipnotisano, čak potcjenjivački, kao nečovjeka spremnog da pokloni dragocjene časove lenčarenju, umjesto da zaroni u odmor punim plućima. Moj drug je, srećom, doputovao neoštećen. Pokazao mi je ko je Terminator.

Svakoga ljeta putnici ginu u saobraćajkama kao da su, umjesto peraja, maski i kofica, ponijeli "kalašnjikove". Njihove omiljene igračke – automobili – postaju njihove grobnice. Kako ući u kola i ne postati mrtav i beo?

Koliko samo vozača vozi krntije, svoje i tuđe potencijalne ubice? Koliko ima tužnih vlasnika koji takvim kolima putuju do Grčke ili Crne Gore, uzdajući se u Svetog Petra da će ih stare mašine odvesti do nekog jeftinog apartmana i vratiti nazad? Nije li, uostalom, Srbija proglašena za groblje polovnjaka? Ali ono što je mnogo opasnije jeste naša žurba da nikome ne poklonimo ni minut odmora, kao da ćemo negdje tamo pronaći zlatnu žicu ili kiparsku lovu. Nestrpljenje je izazvano ne samo anksioznošću, kao kolektivnoj bolesti nacije, već konstantnim stresom koji prethodi putovanju. Ili odlasku na posao, sasvim svejedno. Opsesivno-kompulzivne radnje koje preduzimamo kako bismo u turističkim agencijama pronašli što povoljniji aranžman, biranje destinacije uz obaveznu porodičnu svađu i preglasavanje ukućana gdje ćemo se plaknuti, skupljanje novca s kartica i pravljenje računice za makar još jedan dan na moru nabijaju unutrašnju tenziju koja će kad-tad eksplodirati. U kolima, na papučici za gas, dok osjećate pritisak unutrašnje tjeskobe.

Iskusni kuleri znaju da je sve vrijeme ovog sveta njihovo. Oni uživaju u vožnji, trudeći se da putovanje pretvore u zabavu. Takvi staju na svakih 100 ili 200 kilometara kako bi popili kafu i protegli noge. Dok sam bio mlad i lud, kladio sam se sa ortakom koliko vremena treba od Beograda do Budve, ako jedan vozi kao pobjesnjeli Maks, a drugi kao metiljavko. Pošto mi je drugar bio luđi, on je bio Maks. Shvatili smo, živi i zdravi, baškareći se na plaži, da ta razlika iznosi oko pola sata, što znači da je razlika između života i smrti jedna popijena kafa u hladovini neke kafane pored koje se okreću prasići!

Uvijek sam se pitao da li su normalni saobraćajni inženjeri koji su postavili znakove pored puta sa ograničenjem brzine koja je, na prvi pogled, potpuno nelogična. Ili prespora. Ali ti tipovi nisu čitali Iva Andrića, već su procijenili da ćete na tim relacijama, ukoliko vozite sporo, biti bezbjedni, čak i ako imate podsvjesne suicidne namjere.

Posebna priča je dječurlija koja tek polaže vozački, izađe u grad, napije se, nesvjesna da upravlja kočijom od mnogo konja, kojom bi teško upravljao i trijezni Ben Hur. Nogom stiskaju gas do iznemoglosti, ne shvatajući da takva količina mašinske snage pretvorene u ogromnu brzinu postaje njihova potencijalna masovna grobnica. Razumijem ih, bio sam klinac, kao mnogi od nas koji su ludovali i pravili se frajeri, dok su im djevojčice sa zadnjih sjedišta disale u vrat.

Ali samo je moja sreća da je sekunda prokletstva tih ludih noći izabrala nekoga drugog, o čijoj sam nesreći pročitao tek nekoliko redova, a zatim okrenuo drugu stranu.

politika.rs

(Autor je novinar)