Piše: Nik Gašaj
U demokratiji ne postoji nikakva tajna moć koja upravlja stvarima i uređuje život ljudi mimo njihove volje. Odnosi moći i sistem odlučivanja moraju biti dostupni javnosti, odnosno javnom ispitivanju i procjeni.
Pravo na slobodu izražavanja garantovano je članom 47 Ustava Crne Gore, i ono je od ključne važnosti za razvoj demokratskog društva. Pored svoje uloge u postizanju istine, javnost ima ulogu i u ostvarivanju dvije velike društvene vrline: pravde i mira. Stoga su mediji pogon za proizvodnju predstava o stvar-nosti. U razmatranju medijskog uticaja treba imati u vidu da njihovi proizvodi, vijesti, ne samo da predstavljaju nego i da kreiraju realnost.
Još je Hegel tvrdio da je čitanje novina postalo moderna "jutarnja molitva". Tomson je ukazao na vezu između medija i razvoja savremenog društva. Mediji nas snabdijevaju s više obavještenja, a od nas zavisi kako ćemo ih koristiti. Mediji treba da budu slobodni, odnosno da ne prikrivaju neslobode. Informacije ne treba da se iskrivljuju i ne smiju da šire glasine, odnosno da dezinformišu javnost, kao i da šire propagandu oslonjenu na predrasude i stereotipe
Savremena tehnička komunikacija omogućava brzo prenošenje informacija. Komunikacijska mreža se osamostaljuje u odnosu na informacije koje prenosi. Mreža nikad ne prenosi sve informacije, već se neke u njoj iskrivljuju, druge gube. Sredstva javnog informisanja sve više služe ne samo za širenje glasina već i za stalno, sistematsko dezinformisanje. Problem je što su masovne komunikacije organizovane tako da odgovaraju svijesti mase (i da budu po volji onoga kome je potrebno postojanje mase).
U nekim državama se za postizanje određenog "stanja duha" (ili bolje reći "stanja bez duha") više koristi propaganda oslonjena na predrasude i stereotipe, u drugima politički marketing, u trećima reklama. Međutim, sve to može da onesposobi kritičko rasuđivanje. Mnogi problemi postoje zato što su pojedini mediji i dalje daleko od slobode, što i dalje uspješno služe prikrivanju neslobode.
Gustina informacija se stalno povećava, a njihova istinitost smanjuje. Mediji su u potjeri za senzacijama, a nekad ih i sami stvaraju. Kod prenošenja vijesti problem se svodi na postizanje tačnog i javnog prenošenja. "Sužavanje" ili "proširivanje" vijesti omogućava da se izostavi ono bitno ili da se doda nešto što mijenja smisao vijesti. Nenavođenjem izvora vijesti ulazi se u sferu poluistina i neistina. Bez navođenja izvora sam novinar postaje odgovoran za vijest. Kod traganja za vijestima, problem je da li se razumije šta se traži, da li se prepoznaje ono što je traženo i da li je novinar u stanju da od vijesti odvoji naslage neistine.
Bez stalnog provjeravanja, traganje za vijestima postaje traganje za senzacijama, odnosno interesantnost vijesti postaje važnija od istinitosti.
Kod interpretacija vijesti potrebno je prilično znanje u vezi onog što se inter-pretira. Problem je što se često više insistira na "ličnom stavu" novinara, nego na zasnovanosti interpretacije.
Novinar mora brzo da reaguje, ali brzina ne bi smjela da umanji djelovanje novinarskog proizvoda. Dobar novinar trpi više pritisaka, pa i njegov osjećaj odgovornosti mora da bude veći. Najviši stupanj predstavlja istraživačko novinarstvo. Tu se pretpostavlja da novinar može stvaralački da pristupi problemu koji se istražuje. Važan je moralni integritet istraživačkog novinara, koji ne bi smio da zadatak prihvata putem telefona, odnosno uvijek bi morao da odbija da mu se neko sa strane miješa u posao.
No, svjedoci smo i "huškačkog novinarstva" poput primjera za vrijeme raspada bivše SFRJ, a što je predstavljalo moralnu i profesionalnu degradaciju novinarastva i novinara. Nesumnjivo je da sloboda izražavanja predstavlja vrlo važno ljudsko pravo, koje je kopča između građanskih i političkih prava. Nema demokratije bez mogućnosti da se izrazi mišljenje i objave i saznaju sva obavještenja, kao što nema ni ljudskih prava bez prethodne mogućnosti da svako bude obaviješten o svojim pravima i o putevima i načinima njihovog ostvarivanja. Međutim, na drugoj strani, sloboda izražavanja ne smije biti izgovor za bilo koji oblik diskriminacije uključujući i govor mržnje. Kada su u pitanju mediji, oni su, zbog svoje informativne funkcije, najvažniji kanali preko kojih se prenose poruke i oblikuju stavovi javnog mnjenja.
Saglasno tome, mediji su ključni akteri političke socijalizacije i interkul-turalnog dijaloga otvorene razmjene mišljenja između pojedinca i društvenih grupa različitog nacionalnog porijekla, vjerskog i političkog ubjeđenja i dr.
Zahvaljujući svom uticaju u formiranju javnog mnjenja, mediji su u mogućnosti da doprinesu izgradnji otvorenog i tolerantnog društva, da utiču na razvijanje kulture ljudskih prava, jednakosti, mira i nenasilja, ali su, isto tako, i moćno oruđe za raspirivanje raznih oblika mržnje, netrpeljivosti i netolerancije prema nacionalnim, vjerskim i drugim manjinama. Upravo se na tome i zasniva njihova odgovornost i dužnost da se suzdrže od svih oblika diskriminacije, uključujući i govor mržnje. Zbog toga je pravnim propisima jasno postavljen okvir i definisana granica između slobode izražavanja i objavljivanja ideja, infor-macija i mišljenja i govora mržnje, kao pravno nedopuštene i moralno nepri-hvatljive manifestacije slobode izražavanja.
S tim u vezi, posebnu ulogu i odgovornost imaju mediji. Oni su dužni da vjerno i odgovorno, bez nacionalnih predrasuda izvještavaju i komentarišu pojave iz društvenog života, kao i da u svom radu poštuju visoke profesionalne i etičke standarde, kako bi u heterogenim, multietničkim i multikonfesionalnim društvima, kao što je Crna Gora doprinijeli međunacionalnoj toleranciji, mirnoj i demokratskoj koegzistenciji i društvenoj stabilnosti.
(Autor je akademik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
