Piše: Nik Gašaj

Demokratija je izraz čovjekove težnje za slobodom. U javnom životu to je politička demokratija. Američki politikolog Robert Dahl kao fundamentalna politička prava označava pravo glasa, slobodu govora, slobodu ispitivanja, pravo konkurisanja za javne službe, pravo na slobodne, pravedne i umjereno česte izbore i pravo osnivanja političkih udruženja, uključujući i političke partije. Savremena politička demokratija uključuje i druga prava. Sloboda implicira jednakost i obrnuto. Nejednaka sloboda i neslobodna jednakost nisu ni prava sloboda, ni prava jednakost. Zbog toga je za pravu demokratiju bitna samostalnost čovjeka – građanina. U javnom životu govoriš šta hoćeš i glasaš za koga hoćeš. Nasuprot toj političkoj demokratiji u javnom životu, u radnom životu – koji obuhvata veći dio svjesnog života i u dobroj mjeri određuje mogućnosti samoodređenja – vlada autoritarnost gazde. Moraš slušati, a ne fantazirati o slobodi i jednakosti. I, naravno, podvrgnut si materijalnoj i psihičkoj eksplotaciji. Uskoro se ustanovilo da je demokratija i inače defektna. Kako reče poznati francuski književnik: svi su slobodni da spavaju pod mostom, samo što tu slobodu koriste tek neki! Drugim riječima, to je bila – i još uvijek je to dijelom negativna sloboda, sloboda od zapreka. A ono što se želi je pozitivna sloboda, sloboda da se i postigne ono što se želi, mogućnost samoodređenja.

Kako stvari stoje kod nas?

Da je politička demokratija krnja – „ništa ne možeš uraditi“ – očigledno je. Prisutna je farsa političkog života, gdje su nekoliko pojedinaca na vlasti bili tri decenije i to je jedini slučaj na Zapadnom Balkanu gdje se vlast nije toliko dugo promjenila nakon pada komunističkog sistema. Nakon 30 avgusta 2020. godine, nijesmo dobili promjenu nego zamjenu od opozicionih partija. Kao što je poznato, politička demokratija znači vladavinu naroda, onosno građana. Ali, ni nakon dolaska na vlast bivših opozicionih partija, uglavnom se ništa nije promijenilo nego se nastavila stara politika. Čelnici stranaka se prepiru oko vođenja politike, a članstvo političkih partija i građani se ne pitaju ništa.

Ako se upitamo ko je naš konkretni predstavnik u parlamentu, odgovor je da takvog predstavnika nemamo. Postoje partijska disciplina, čelnici stranaka, centralizacija odlučivanja, ali ne i odlučivanje građana. Jedan poznati univerzitetski profesor iz Zagreba ističe da je, kada je jedne godine predavao na univerzitetu u Americi, dobio (kao i ostali građani) pismo od lokalnog kongresmena u kome objašnjava što je sve uradio u Kongresu, šta namjerava da uradi i u kom traži predloge. Osim toga, svaki kongresmen ima svoju kancelariju u kojoj razgovara sa svojim biračima. Činjenica je da mi tako nešto nikada nijesmo doživjeli.

Ili da se osvrnemo na lokalne izbore. U lokalnim sredinama se ljudi dosta dobro poznaju, pa bi se podrazumijevalo da će svog predstavnika u skupštini jedinice lokalne samouprave i lokalne rukovodioce birati na osnovi njihovog dosadašnjeg rada. Ali, ne! Partijski čelnici određuju ko će ući u opštinsko poglavarstvo i ko će biti predsjednik opštine i ko će biti gradonačelnik. Postaje jasno da mi umjesto demokratije imamo partitokratiju uz odlučivanje čelnika partija. Odatle uvjerenje da se ništa ne može

- ilustracija

- PIXABAY

Zaključak: da bismo imali političku demokratiju moramo birati svoje predstavnike u jedinicama lokalne samouprave i u Skupštini Crne Gore. Oni se mogu povezivati u stranke i stoga predstavljanje građana nije suprotno političkim partijama. Ali, treba glasati za konkretnog čovjeka koji će biti odgovoran svojim biračima, a ne političkoj partiji ili, još gore, čelniku stranke. Takvu lošu dosadašnju praksu neophodno je promijeniti.

Moramo predvidjeti dalji razvoj demokratije. Prije svega, stranke i njihovi šefovi ne smiju se nametati građanima (kao sada) već moraju služiti građanima. Da bi građani zaista mogli birati svog predstavnika u parlamentu, moraju se objaviti biografije i programi svih kandidata. Time se ujedno postiže mogućnost upoređivanja obećanja i izvršenja.

Poslanik treba da ima kancelariju otvorenu za komunikaciju s građanima, čiji će se rad finansirati iz budžeta. Takođe, treba normativno regulisati da poslanici mogu biti opozvani po određenoj proceduri. Osim toga, demokratizacija političkog života znači razvlašćenje vodećih političara od velikog dijela političke, a djelimično i ekonomske moći. Političari traže prije svega moć, a ne dobro naroda. Zato će vlastodršci braniti svoje privilegije. Treba, međutim, naglasiti da je promjena sistema stvar svakog građanina, jer niko nikome ništa ne poklanja. Što se tiče vladavine prava, ona podrazumijeva „vladavine zakona“ a ne ljudi – to je jedna od deviza konstitucionalizma u Evropi kao učenje da se svaka vlast ograniči i svede u razumnom prhvatljive granice. Ideja o vladavini prava počiva na pretpostavci o umnim pravilima, kojima bi svaka politička vlast, pa i volja većine, mogla da se potčinjava. Međutim, odvajkada postoji velika prepreka uvođenja vladavine zakona (prava) i ta prepreka se održava i traje. Radi se o dubokoj provaliji i protivrječnosti između političke volje i prava.

Tokom istorije, politička volja i sila je prevladala i uz rijetke izuzetke pravo je tretirano kao puko sredstvo zapovijedanja i saopštavanja šta vlastodršci traže i očekuju od podanika, s malo spremnosti i volje da se velikaši potčine pravilima koja za druge prave i kodifikuju.

U pokušaju da se ostvari ideja vladavine prava, oni koji tome teže suočavaju se sa nizom prepreka, kao što su nasleđe partijske države, odnosno partokratija, politički i pravni monopoli, korupcija, nepotizam, nerazvijena politička kultura, nedostatak demokratske tradicije, ideološko-nacionalističko sljepilo, nerazvijena srednja klasa, etnocentrizam, fundamentalizam, etničke predrasude i etnička isključivost, rodovsko-plemenska svijest i sl.

(Autor je politikolog i vanredni član DANU)