Piše: Mijat Lakićević
Na ljevici je konfuzija mnogo veća, a diferencijacija, po tradiciji, nikada ne prestaje. U poslednje vrijeme se nameću staljinisti, tj. oni koji zagovaraju "revolucionarnu pravdu" gdje spada i "osuda na gubitak građanskih prava 700.000 članova SNS-a".
"Proglas" se odlučio da se ne odluči, tj. da zagovara kraj ideologije, pa je kao program za "dan posle" predložio "neideološke mjere". Kada se mjere pročitaju, vidi se da nije da baš u njima nema nikakve ideologije, ali dobro, biće da je to dio neke taktike.
Nasuprot tome, još uvijek aktuelna vlast, po svemu sudeći, neće više imati taj luksuz da glumi nesvrstanost. Američke sankcije NIS-u, ako ih zbilja bude, mogle bi da dokusure takvu politiku. Mada, postavlja se pitanje čemu toliko uzbuđenje. Zar uskoro na vlast u Americi ne dolazi veliki prijatelj Srba i Srbije, za koga smo toliko navijali? Poništenje sankcija bio bi piece of cake za partibrejkera poput Donalda Trampa. A drugo, zar Putin nije naš brat?
Ali tako to biva, strah koji je širio, zahvatio je i samog Vučića. Priča o 17.000 "pretorijanaca", tzv. lojalista, služi više da drži strah Vučiću nego što nekog zbilja može da uplaši. Kad generali nisu krenuli za Miloševićem, još manja je šansa da pođu za Vučićem.
Studenti su mala enigma, više se zna šta neće nego šta hoće: neće, ni pod kojim uslovima, ovu i ovakvu vlast, što nije malo. Jeste da su isturili parolu "Beograd je opet svet", ali malo je vjerovatno da oni svijet razumiju kao njihovi roditelji prije dvije i po decenije. Upozorava na to cijepanje zastave Evropske unije na marginama onog veličanstvenog protestnog skupa na Slaviji prije tri nedjelje.
Bez obzira na to, jasno je da, ma koliko velika i važna bila, studentska pobuna ne može – a i ne treba – sama da donese neophodne društvene promjene; pitanje je, međutim, može li da bude njihova inicijalna kapisla, njihov zamajac.
Srbija je velika tajna, ali je još veća tajna srpska opozicija. Svi su se nekako očitovali, što bi rekla naša (bivša) braća Hrvati, samo opozicija (mudro) ćuti. Na prvi pogled, nije to baš ni tako nepametno u ovom galimatijasu. Profesor Zec je poručio da "Srbija treba da zastane i razmisli da bi išla naprijed". Sa druge strane, da parafraziramo Desanku Maksimović, Srbija "nema više vremena", premješta se s noge na nogu od 12. marta 2003. godine. Opozicija, dakle, poput vlasti, nema taj luksuz da sjedi na više stolica. Ona mora da kaže – to je njen raison d‘etre – šta hoće, tj. kuda misli da vodi Srbiju. I da to ponudi kao svoj izborni program. Pa, kom obojci, kom opanci.
Emancipacija "masa" – bilo klasa, bilo nacija – o čovjeku da i ne govorimo, kao i demokratija, najveće su na Zapadu. Bježati od Evrope zarad očuvanja samobitnosti i samostalnosti teška je demagogija, tačnije, potpuna je besmislica. Besmislica čiji besmisao dobro razumiju svi koji tako nešto zagovaraju. O tome im najbolje govore njihova djeca, koja su se, poput stotina hiljada svojih vršnjaka, rukovodila devizom, jedinom koja za poslednja dva vijeka nije nagrižena inflacijom: Go west young man.
novimagazin.rs
(Autor je novinar)
