Piše: Aleksandar Apostolovski
Radije bi Luka iznajmio šator negdje u Šumadiji i pozvao drim tim narodnjaka da mu pjeva što na uvce, što na razglas, dok bi se volovi pekli u njegovu čast.
Ali, gdje postaviti parket, koševe i tribine za 20.000 ljudi na polju cvijeća i livada, dok Nikola Jokić, njegov basketaški pobratim, svoga vranca jaše i stiže laganim kasom kao počasna zvanica. Da se Luka i Nikola pitaju, tako bi se odigrala posljednja pripremna utakmica reprezentacija Srbije i Slovenije pred Evropsko košarkaško prvenstvo.
Beograd je prije nekoliko dana bio košarkaški centar svijeta, sunce oko kojeg se okreće NBA liga, pa ne čudi da je na Aerodrom "Nikola Tesla" sleteo i Erik Spolstri, trener Majamija, i odvezao se pod specijalnom pratnjom u Arenu.
Erik je trener sa najdužim stažom u NBA, a to nije mala stvar. Mada bi i on radije bio u nekom šatoru, pitajući se vjerovatno kakva je ovo magična oblast gdje se rađaju takvi igrači. Erik nije uzalud zgrabio malog Jovića koji se već ustalio u Majamiju i za koju godinu će možda postati jedan od njenih gospodara. Utakmica u Areni bila je potpuno nebitna, jer Srbija ima tako moćan tim da bi počistila i američki drim tim samo da FIBA na pariskoj olimpijadi nije odredila sudije kao da su iz dalje loze ugledne njujorške porodice Gambino, posljednjih nasljednika Koza nostre koji pucaju iz sačmare. Jer, istina je da su igrači iz Srbije postali federalni šerifi, ali kada se skupe na gomilu i obuku dres reprezentacije, nije im dozvoljeno da i zvanično pokore američki tim snova.
Ali nikoga nije bilo briga za to u Beogradu, jer dva najbolja igrača današnjice našla su se jedan protiv drugog, mada je izgledalo da jedva čekaju da se utakmica završi i da Luka, Nikola i ostali momci završe negdje, u mrkloj noći, pod neonskim svjetlima zatvorenih noćnih klubova. Mogao je Luka Dončić da kaže da je kod kuće i ne bi pogriješio, jer se tako osjeća. On je odan Sloveniji i dresu dežele, nema šta, zaista je fin dečko, mada je vjerovatno da je pjevušio u sebi "Bože pravde".
Zašto toliko volimo Luku Dončića? To je srpski sindrom, dubok kao Morava u proljeće: prepoznavanje duše, a ne dokumenata.
Zato, kad sljedeći put Luka zakuca preko nekog nadmenog NBA diva, Srbin ne skače samo zbog košarke. Skače jer je prepoznao – ono nešto. I nije važno kako se preziva. A Luka pripada nama i on to zna, kao što vjerovatno zna kako je promakao našim skautima i nije zaigrao za Srbiju, pa će uvijek ostati pitanje šta bi se dogodilo da su Nikola Jokić i on zaigrali zajedno.
I zbog toga Srbi Luku obožavaju kao da je rođen u Somboru i kršten u Studenici. Ima iskonski talenat koji se ne uči na koledžima, nego isključivo po gajbama u Novom Beogradu, Čačku ili Kragujevcu.
Njegova igra je razbarušena, genijalna, bezobrazna, često komična, ali uvijek smrtonosna za protivnika. Dribla kao da se nalazi na košu ispred zgrade dok baba viče s prozora da ne lomi tablu.
Naravno da je poređenje sa Nikolom Jokićem neizbježno. Srbi vole da porede. Tita sa kraljem, Slobu sa Đinđićem, Jokića s Dončićem, Čolu ni sa kim.
Jokić je sto odsto naš. A Luka? Kao da je sto odsto naš. Samo na vrijeme nije sredio papire! Ali za razliku od Dončića, koji na terenu glumi holivudskog šoumena s balkanskim refleksima, Jokić igra kao da nosi gumene opanke i razmišlja o tome da li mu je ostalo zobi za konje. Njegova genijalnost je tiha, lijena, skoro dosadna u svojoj neizbježnosti. Jokić je košarkaški Dostojevski: slojevit, dubok, pomalo depresivan, ali uvijek tačan.
Dončić se, s druge strane, ponaša kao da su ga opsjeli Maradona i Moka Slavnić. On zna da publika gleda i traži spektakl. Zato je kod njega svaki meč kabare. I Dončić i Jokić su talenti s margine, koji dolazi bez sistema, ali s nečim što ni NATO ni NBA ne mogu da objasne. Stigli su sa talentom i instinktom kojim su srušili sve poznate teorije o košarci.
Oni su razigrani, svojeglavi i toliko nesavršeni, sa pivskim stomacima, da se mozgovi NBA čude kako uopšte mogu da pretrče od koša do koša. Mada se Luka, od kada je stigao Lejkerse, poprilično stesao. Da nisu zabranili pekare u Gradu anđela? I upravo su u toj nesavršenosti, obojica savršeni za nas. Jer dočekali smo da nas ne pobjeđuju mišićavi crni džinovi koje smo davno gledali na VHS kasetama. Zbogom, dobri moj Karle Meloune!
U toj ljubavi Srba prema Luki Dončiću ima i nešto više od košarke i talenta. Ima onog neizrečenog, a duboko ukletog, tipično srpskog: "A mogao je da igra za Srbiju." I ta kob, ta neostvarena kombinacija Jokić–Dončić, jeste ono što Srbi prepoznaju kao sudbu kletu. Imamo sve. Samo nam fali još jedan papir, još jedna odluka, još jedno čudo.
Može li se dogoditi? Jer ako je NBA liga čudo modernog doba, doduše zastarjelo, onda su Nikola Jokić i Luka Dončić najčudesniji od svih čuda. Zamislimo ih zajedno, u istom timu. A gdje drugo, nego u dresu Lejkersa, sa Lebronom Džejmsom kao trešnjom na vrhu tog srpsko-američkog kroasana.
Sa neba će ih gledati veliki crni brat Kobi Brajant!
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
