Piše: Zoran Đorđević
Postoji jedan grijeh našeg vremena koji niko ne priznaje: bojimo se praznine. Ne one materijalne, nego one unutrašnje – trenutka kada nema notifikacije, nema tuđeg mišljenja, nema "sad ili odmah". U toj praznini čovjek više nema na koga da se osloni osim na sebe. Zato bježimo od nje, kao da je to prostor bez vazduha. A istina je obrnuta: praznina je jedino mjesto gdje se misao napuni.
U svijetu koji je postao brzina sa vaj-faj signalom, najskuplja roba nije nafta, nije zlato, nije ni energija… najskuplja roba je pažnja. Zato se danas oko nje vode tihi ratovi: ko će nam ukrasti minut, ko će nam podmetnuti strah, ko će nam prodati ogorčenje kao zabavu. Ne morate biti naivni da biste bili uhvaćeni, dovoljno je da budete umorni. Umoran čovjek ne bira, on lagano klizi. I tako se polako dogodi paradoks: što više znamo, sve manje razumijemo; što više komuniciramo, sve ređe razgovaramo; što više gledamo, sve manje vidimo.
Ako hoćemo da razumijemo ovu epidemiju, nije dovoljno da krivimo tehnologiju. Tehnologija je ogledalo. Ona samo reflektuje ono što već nosimo: nestrpljenje, potrebu da budemo u pravu, glad za potvrdom. Algoritam nije zloban, već precizan. On mjeri šta nas "pali". A nas najlakše "pali" ono što nas vrijeđa ili plaši. Tu je prvi tihi poraz: kada nam emocija postane argument. Tada se i najpametnija rečenica pretvara u municiju, a ne u most.
U Srbiji se taj poraz vidi na sitnim mjestima: u autobusu gdje svi ćute, ali niko nije spokojan; na porodičnom ručku gdje svako "zna" istinu, a niko nema strpljenja za objašnjenje; u školi gdje djeca pamte informacije, ali se stide da postave pitanja. Imamo više mišljenja nego vremena. A bez vremena, mišljenje postaje refleks, ono što odmah izleti, prije nego što prođe kroz savjest. I zato nam se često čini da je društvo nervozno čak i kada je tiho. To je tišina bez smisla. Kao soba u kojoj je sve uredno, ali nema topline.
Zato ću izreći nešto što zvuči kontroverzno: društvo se ne spasava stalnim "angažmanom", nego povremenim povlačenjem. Ne treba nam više buke, treba nam više tišine koja umije da misli. Tišina nije odsustvo života, tišina je laboratorija života. U njoj se vidi šta je naše, a šta nam je ubačeno. U njoj se razlikuje želja od navike, stav od ponavljanja, hrabrost od drskosti. Kao što tijelo ima imunitet, tako i duh ima imunitet, a imunitet se ne gradi skrolovanjem. Operativni princip, jednostavan kao kućno pravilo: uvedite sebi "carinu" na informacije. Prije nego što povjerujete, postavite tri pitanja: ko ovo govori, zašto baš sada i čime to potkrepljuje. Ako nema odgovora, ne dijelite i ne hranite tuđu mašinu svojim nervima.
Drugi princip: vratite dosadu u dnevni raspored. Da, dosadu. Petnaest minuta bez ekrana, bez mobilnog telefona, bez potrebe da "budete produktivni". U toj dosadi se rađa ono što zaboravljamo da je ljudsko: radoznalost, mašta, unutrašnji kompas.
Treći princip: vratite mjeru u govor. Ne moramo svaki put imati stav. Ponekad je dostojanstvenije reći "ne znam", nego izgovoriti prvu rečenicu koja zvuči pobjednički. U vremenu u kojem se ljudi takmiče u sigurnosti, "ne znam" postaje najređa forma poštenja. A poštenje, koliko god djelovalo staromodno, jeste tehnologija smanjenja greške: ono usporava, iritira i baš zato čuva.
Četvrti princip: vratite dostojanstvo radu, čak i kada je nevidljiv. U vremenu u kojem se sve mjeri lajkovima, mnogi pošteni poslovi djeluju kao da ne postoje. A upravo na njima stoji zemlja: na majstoru koji mjeri milimetar, na medicinskoj sestri koja mjeri strah, na vozaču koji mjeri odgovornost, na profesoru koji mjeri budućnost jednim pogledom. U takvim profesijama nema spektakla, ali ima smisla. I tu je ključ: smisao se ne proizvodi, smisao se uzgaja. On raste tamo gdje se radi tačno, gdje se dolazi na vrijeme i gdje se greška prizna.
Možda je najveća zabluda da će nas "novi" alati učiniti boljima bez novog karaktera. Vještačka inteligencija može napisati tekst, prevesti knjigu, pa čak i imitirati stil. Ali ne može zamijeniti ono što čovjeka čini čovjekom: odgovornost za posledice. U tom prostoru se odlučuje ko smo. Jer pitanje nije "šta sve možemo", nego "šta je dostojno da uradimo". Kad god tu granicu prepustimo brzini, izgubićemo i slobodu i mir. I to ne zbog tiranije, nego zbog lenjosti.
Zato predlažem mali, skoro magični eksperiment: jednom dnevno, u isto vrijeme, ugasite sve ekrane, upalite jednu običnu lampu, pustite muziku na gramofonu. Sjedite, ćutite i napišite jednu rečenicu koju ne biste objavili nigdje. Rečenicu koja je samo vaša. Poslije mesec dana primijetićete da ste povratili nešto što se ne kupuje: unutrašnji glas. A kad se vrati unutrašnji glas, vraća se i kriterijum. Bez kriterijuma, čovjek postaje publika sopstvenog života, onaj koji zna replike, ali ne zna zašto je uopšte na sceni.
Neko će reći: to je sitno, svijet gori. Tačno. Ali svijet se ne gasi tuđim sloganima, nego ličnim navikama. Velike promjene uvijek počinju malom disciplinom: da se ne laže, da se ne vara, da se ne žuri kada je važna odluka, da se ne viče kada je potreban dokaz.
Dosada, tišina, sporost danas su riječi koje zvuče kao slabost. A ja mislim da su postale najtvrđi oblik otpora: otpora prema tuđem ritmu, prema kolektivnoj nervozi, prema životu koji se mjeri tuđim satom. Ko povrati pravo na svoj minut, povratio je pravo na svoj život. I možda je to jedina revolucija koja nam još stoji na raspolaganju: da budemo prisutni tamo gdje smo, prije nego što odemo bilo gdje dalje.
politika.rs
(Autor je bivši ministar)
