Piše: Milisav S. Popović
A niko ne umije da ukaže na samo jedan razlog/uzrok. Možda je zbilja u pitanju "veliki lom" – koji je najavljivan od grupe fenomenologa još koncem osamdesetih. Možda smo u poslednjoj etapi "duševne transformacije"? Možda je sve ovo početak danka kazni zbog ponašanja (djela i nedjela) predaka (ako neko vjeruje u nasljednost gube zla, i u ciklus distribucije pravde).
Ne znamo... ali osjećaš u kostima. Prisustvo zaostajanja, naglog odsustva, preplitanje misli na teme koje nikada do sada nisu ni bile teme, izlišnost sadržaja i konstantna analiza svakog bogovetnog momenta. Čovjek sve više zalazi u privid... i čeka da se konačno potroši. Da odmori.
I ako se pitaš... ne, ne možeš biti imun. Ali možeš postati otporan.
Prvo: smanji ambicije da popravljaš svijet. To je zamka dobrih ljudi. Svijet se ne popravlja direktno, već indirektno – preko malih zona smisla.
Prijatelju, Ti nisi dužan da nosiš čovječanstvo na leđima. Ti si dužan da izneseš sebe.
Drugo: disciplinuj saosjećanje. Ovo je kontraintuitivno, ali presudno. Ne moraš osjećati sve da bi bio dobar. Previše otvoreno srce u svijetu bez mjere završava kao hronično nezaliječena rana. Čemer od pokušaja tupljenja vila maženjem oštrica.
Budi ti topao (niko te ne uči drugačije), ali sa zidovima.
Poput kamina... tja, i on grije samo ako je ograđen.
Treće: njeguj male rituale smisla. Ne "veliki životni ciljevi", nego sitni, svakodnevni dokazi da si živ. Zadovoljstvo života ne dolazi iz ekstaze, nego iz kontinuiteta. Sreća je dosadna kad je zdrava – i to je uvijek dobar znak dobrog pravca.
Četvrto: ne hrani se stalno okolnim i svjetskim jadom. Informisanost bez djelovanja postaje samopovređivanje (ako ih gutaš bez filtera). Biraj kad da gledaš tamu. I tada je samo posmatraj, ne udubljuj se.
Hrani se edukativnim i kultrunim sadržajima... ne obrazloženjima drugih "šta je kvalitetno", već neobrađenim mesom priča koji je proistekao od najboljih stvaralaca.
Peto: biraj ljude koji znaju kako sa sobom i s tobom. Prosto tako. Psihodinamika odnosa među ljudima treba da se zasniva na relacijama ujednačenog kvaliteta.
Šesto: zadrži ironiju, ali nikad cinizam. Ironija je znak inteligencije; cinizam je znak umora uma koji se predao. Smijeh je dozvoljen, čak i prema najstrožim religijama, ali ne prema ljudskoj patnji.
Sedmo: ne moraš da budeš "stalno dobar" da bi bio dobar čovjek (ovo je poslednja stvar koja se, nažalost, kasno ukaže kao nauk). Ako bilo kome treba neprekidna potvrda koliko si dobar... u pitanju je giljotina. Njih nikada nećeš moći ubijediti, a poješćeš se u trudu žrtvovanja. U raj će te uvesti oni kojima si nazvao dobar dan i jednom poklonio bonbon... u pakao će pokušati da te zaglave oni kojima si planine ispeglao.
Osmo: Ne moraš razumjeti sve da bi živio smisleno. Opsesija objašnjenjima se utemeljila kao moderna religija. Neke stvari su tu da se prožive, ne da se razriješe. Neke misterije nemaju šrafove da bi ih odvrnuo.
Deveto: Tvoja nježnost je resurs, ne slabost – ali je, prijatelju dobri, moraš jasno budžetirati. Dobrota bez granica postaje tiha saglasnost na sopstveno trošenje. Nježnost sa mjerom traje duže. I opet psihodnimački momenat... održivost će uvijek pobijediti intenzitet.
Deseto: Ništa ne moraš da "dokažeš" svijetu da bi imao vrijednost. Potreba za stalnom validacijom je vid patnje (najpodlijeg samopovređivanja). Svijet ne dodjeljuje vrijednost; on je tek tu da izvrši posao mjenjačnice pažnje.
Brate... ne znam da li si shvatio, tvoju vrijednost određuju životi koje si dotakao i razlistao.
Jedanaesto: Tuga koja se ne potiskuje postaje mudrost. Uvijek. Bol koja se stalno izbjegava pretvara se u gorčinu. Ne romantizuj patnju, ali je nemoj ni demonizovati.
Dvanaesto: Biti "normalan" u nenormalnom svijetu je vrsta pobune. Mirnoća, pristojnost, sposobnost da ne reaguješ na svaku provokaciju – to danas zvuči subverzivno. Vrlo teška disciplina, ali izvodljiva... vremenom, ili kontekstom.
Burazeru... u ovih dvanaest poluga, nisam ulio zlato (doduše, možda se nekome i za nekoga tako i učini)... ovim te (oprosti na pravu) podučavam kako da ostaneš propustan a otporan... u vremenu kada svi uče kako navući oklope i da ostaneš jednako gluv, koliko nečujan.
Dvanaest koraka, ne kao potpuni odgovor na besmisao, nego kao saputnik kroz njega.
A besmisao, da prostite... koliko god se pravio važan, nema posljednju riječ.
E, da... Znaš šta bi valjalo prvo da učiniš kad ovo pročitaš?
Šta god da ti odlučiš.
Ova jednačina ima više ponuđenih izbora.
(Autor je književnik)
